Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/08 (M. K.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2204/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2204/08, rješavajući apelaciju Milovana Kesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Kesića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
08-000-437 od 24. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Mal-21/04 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milovan Kesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000-437 od 24. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-21/04 od 30. januara 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-21/04 od 30. januara 2008. godine obavezan je apelant da Krajina Kopaonik AD za osiguranje i reosiguranje (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 2.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. juna 2000. godine pa do isplate i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.376,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
3. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da su u saobraćajnoj nezgodi 22. januara 2000. godine učestvovali apelant sa putničkim vozilom marke «Zastava 128» i Rajko Obradović sa putničkim vozilom marke «Golf», da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tužitelja i da iz nalaza i mišljenja Odjeljenja kriminalističke tehnike Banja Luka od 16. februara 2000. godine proizlazi da je apelant u vrijeme nezgode upravljao vozilom u pripitom stanju sa koncentracijom alkohola od 0,94 promila. Također je utvrđeno da je tužitelj Rajku Obradoviću isplatio za oštećenje njegovog vozila iznos od 2.900,00 KM. Osnovni sud je istakao da je među strankama sporno da li tužitelj ima pravo regresa prema apelantu.
4. Osnovni sud je naveo da je članom 3. stav 1. tačka 3. Uslova za osiguranje od auto-odgovornosti tužitelja, koji je bio na snazi u vrijeme saobraćajne nezgode, odnosno u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju, propisano da osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako je u trenutku saobraćajne nesreće bio pod utjecajem alkohola, droge ili drugih narkotika. Apelant nije ni sporio da se nalazio u alkoholiziranom stanju u vrijeme saobraćajne nesreće ali smatra da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između alkoholiziranosti i predmetne saobraćajne nezgode. Osnovni sud je zaključio da tužitelj ima pravo na regres prema apelantu bez obzira na to što nije dokazao uzročnu vezu između alkoholiziranosti i nastale štete, odnosno apelantovu krivnju za prouzrokovanu saobraćajnu nezgodu, jer su tužitelj i apelant zaključili ugovor o osiguranju, a potpisivanjem ugovora apelant je prihvatio i uslove za osiguranje od auto-odgovornosti kao sastavni dio ugovora, pa je, u smislu odredbe člana
939. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužbeni zahtjev.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000-437 od 24. aprila 2008. godine žalbu djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o pripadajućoj kamati na dosuđeni iznos od 2.900,00 KM i obavezao apelanta da na taj iznos plati kamatu na način pobliže naveden u dispozitivu presude, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu u iznosu od 351,00 KM.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je odredbom člana 164. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni list SFRJ» br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 21/92), propisano da vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju na putu ni da počne da upravlja vozilom ako je pod dejstvom alkohola. Tokom prvostepenog postupka, kako je dalje navedeno, nesporno se pokazalo da je u vrijeme štetnog događaja apelant upravljao vozilom sa koncentracijom alkohola u krvi od 0,94 promila. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 3. stav 2. Uslova za osiguranje od auto-odgovornosti koji su sastavni dio ugovora o osiguranju (u smislu člana 902. stav 3. ZOO-a), a kojim je propisano da osiguravatelj nema pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete ako osiguranik, odnosno vozač osiguranog vozila (u konkretnom slučaju apelant) dokaže da nastanak štete nije u uzročnoj vezi sa njegovom alkoholiziranošću. Okružni sud je na kraju istakao da je obaveza apelanta kao vozača osiguranog vozila kod tužitelja bila da, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), predloženim dokazima dokaže da nastanak štete nije u uzročnoj vezi sa alkoholiziranim stanjem u kojem se nalazio u vrijeme štetnog događaja, a što on u toku prvostepenog postupka nije učinio. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je smatrao neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da je obaveza tužitelja kao osiguravatelja bila da dokaže da je njegov osiguranik odgovoran za štetu. S obzirom na to da apelantova žalba nije dovela u sumnju osnovanost i tužiteljevu visinu potraživanja, a koje se zasniva na odredbi člana 95. stav 2. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» br. 17/90 i 82/90), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, Okružni sud je u tom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da u konkretnom slučaju u pogledu odgovornosti za štetni događaj postoji podijeljena odgovornost oba učesnika saobraćajne nezgode, međutim, tužitelj je kao osiguravatelj isplatio štetu drugom učesniku, a zatim njega tužio za regres. Apelant je istakao da u toku postupka tužitelj ničim nije dokazao da je on odgovoran za štetu koju je pretrpio drugi učesnik u saobraćaju, te smatra da je sud usvajanjem tužbenog zahtjeva povrijedio materijalne i procesne propise. Prema apelantovom mišljenju, donošenjem osporenih presuda na njegovu štetu, a suprotno materijalnom i procesnom pravu u okviru oba suda, povrijeđeno je i pravo na nepristran sud. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi postupali pristrano jer su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo prilikom donošenja osporenih odluka, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, činjenica da je sud osporenim presudama udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu i obavezao apelanta na isplatu iznosa od 2.900,00 KM, samo po sebi nije dokaz da su sudovi pristrani. Osim ovih navoda, apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučio u prvom stepenu po sudiji pojedincu kao i u drugom stepenu u kojem je odlučivao u vijeću od troje sudija bio pristran.
11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama obavezali apelanta da tužitelju na ime regresnog potraživanja isplati iznos od 900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, navodeći da je obaveza apelanta kao vozača osiguranog vozila bila da dokaže da nastanak štete nije u uzročnoj vezi sa alkoholiziranim stanjem u kojem se nesporno nalazio u vrijeme štetnog događaja. Ustavni sud ne zanemaruje činjenicu da je prvenstveno tužitelj u parničnom postupku dužan pružiti dokaze za svoje navode na kojima zasniva tužbu (actori incubit probatio ili teret dokazivanja pada na tužitelja), ali također ističe da ZPP propisuje obavezu svake strane u postupku da dokaže svoje navode. Član 7. stav 1. ZPP propisuje da: «[…] stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi, i apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, pogotovo imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. zaključeni ugovor sa tužiteljem koji uključuje uslove o auto-odgovornosti i teret dokazivanja u pogledu nastanka takvih uslova. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «daj mi činjenice, dat ću ti pravo» (da mihi facta dabo tibi ius), te oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i utvrđuje sporne činjenice. U konkretnom slučaju, apelant i tužitelj su zaključili Ugovor o osiguranju, u smislu člana 902. stav 1. ZOO-a, a čiji su sastavni dio Uslovi za osiguranje od auto-odgovornosti koje je apelant svojim potpisom prihvatio i kojim je u članu 3. stav 1. tačka 3. propisano da osiguravatelj (u ovom slučaju tužitelj) nema pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete ako osiguranik, odnosno vozač osiguranog vozila (u ovom slučaju apelant) dokaže da nastanak štete nije u uzročnoj vezi sa njegovom alkoholiziranošću. S obzirom na to da apelant u toku postupka na navedenu okolnost nije izvodio bilo kakve dokaze, redovni sudovi su obavezali apelanta da tužitelju nadoknadi iznos koji je isplatio oštećenom u saobraćajnoj nezgodi, imajući u vidu da je apelant svojevoljno potpisao ugovor sa navedenim uslovima za osiguranje od auto-odgovornosti, a što uključuje i njegovu obavezu da tokom postupka dokaže da nastanak predmetne štete nije u vezi sa njegovom alkoholiziranošću što apelant nije uspio dokazati u konkretnom slučaju.
13. Ustavni sud podsjeća na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1095/07 od 26. novembra 2010. godine (neobjavljeno) u kojoj je zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to učinili u konkretnom slučaju stavili pretjeran teret na apelanticu i time narušili pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa kojem se teži. I u navedenoj odluci Ustavni sud je podsjetio na činjenicu da je i tuženi dužan da ponudi dokaze za svoje navode na kojima zasniva tužbu u smislu odredbi ZPP. Ustavni sud je ukazao da je apelantica smatrala da je visina štete koja joj pripada jednaka visini sume osiguranja za šta je ona kao dokaz podnijela policu osiguranja. S druge strane, tuženi nije štetu procijenio u vansudskom postupku iako ima odgovarajuću stručnu službu, a tokom sudskog postupka je samo ustrajao na tvrdnji da visina koju apelantica traži nije odgovarajuća iako u tom pravcu nije ponudio nikakav konkretan protuargument takvoj situaciji. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenom pravila o teretu dokazivanja na način kako su to sudovi uradili na apelanticu stavljen pretjeran teret, čime je narušena ravnoteža između općeg, javnog interesa i zaštićenog apelanticinog prava.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović