Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2244/08 (M. K.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2244/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2244/08, rješavajući apelaciju Milosava Krsmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milosava Krsmanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 284 od 9. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj P-180/05 od 22. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milosav Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 284 od 9. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-180/05 od 22. marta 2006. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv DD «Vetfarm», preduzeća za medicinsko snabdijevanje iz Novog Beograda (u daljnjem tekstu: tuženi), radi dovođenja poslovnog prostora u prvobitno stanje i naknadu štete. Apelant je u tužbi naveo da je u svojstvu zakupodavca sa tuženim zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora na period od tri godine (od 5. novembra 1997. godine do 5. novembra 2000. godine) za ugovorenu mjesečnu zakupninu od 300,00 KM. Navedeni poslovni prostor je bio uređen za ugostiteljsku djelatnost a tuženi ga je, kako je navedeno u tužbi, preuredio a zatim je 28. decembra 1998. godine otkazao ugovor o zakupu zaključno sa januarom 1999. godine. S obzirom na to da nije bio saglasan sa otkazom ugovora, niti ga nakon radnji koje je preduzeo tuženi može koristiti u ugostiteljske svrhe, zatražio je da se njegovom tužbenom zahtjevu u cijelosti udovolji.

3. Osnovni sud je Presudom broj P-180/05 od 22. marta 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da poslovni prostor koji se nalazi u Višegradu, ulica Užičkog korpusa, a kojeg je tuženi držao u posjedu, dovede u prvobitno stanje na način da postavi hrastovu lamperiju, zidne pločice i masnu farbu ili da mu isplati 3.000,00 KM kako bi apelant ove poslove mogao izvršiti sam a o trošku tuženog. Usvojen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na ime štete zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora za period od 1. januara do 1. jula 1999. godine, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati mjesečno po 300,00 KM ili ukupno 1.800,00 KM sa kamatom na pojedinačne iznose do isplate. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati na ime štete zakupnine za period od 1. jula do 20. jula 1999. godine i za period od 1. marta do 5. novembra 2000. godine po 300,00 KM mjesečno, sa kamatama koje teku od 5-og u mjesecu za protekli mjesec i troškove postupka, odbijen je kao neosnovan.

4. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora na period od tri godine sa ugovorenom zakupninom, te da je tuženi pismenim putem otkazao ugovor i da ga je apelantu predao u posjed 1. januara 1999. godine. Utvrđeno je da je tuženi nakon zaključenja ugovora izveo određene građevinske radove unutar poslovnog prostora, kojima se apelant nije protivio, a s ciljem da poslovni prostor prilagodi svojim potrebama. Dalje je utvrđeno da ugovorom o zakupu nije regulirano vraćanje poslovnog prostora u prvobitno stanje nakon isteka ugovora. Na okolnost apelantovih tvrdnji da je sa tuženim to dogovorio usmeno, Osnovni sud je proveo niz dokaza saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, nakon čega je utvrdio da apelant nema osnova tražiti da se poslovni prostor vrati u prvobitno stanje, odnosno da mu tuženi u tu svrhu isplati 3.000,00 KM. Naime, apelant tužiocu nije predao poslovni prostor u stanju u kojem ga je on mogao upotrijebiti u svrhu određenu ugovorom, a radi se o apoteci (član 1. ugovora), zbog čega nema ni obaveze tuženog da poslovni prostor vrati u prvobitno stanje. Osnovni sud je, dalje, odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na štetu nastalu neplaćanjem zakupnine zbog nekorištenja poslovnog prostora za period od 1. jula do 20. jula 1999. godine i za period od 1. marta do 5. novembra 2000. godine, a usvojio je dio zahtjeva za period od 1. januara do 30. juna 1999. godine, ocjenjujući da je tuženi dužan platiti zakupninu za vrijeme otkaznog roka, dakle za šest mjeseci.

5. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-06-000 284 od 9. aprila 2008. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio a žalbu tuženog je usvojio i prvostepenu presudu, u dosuđujućem dijelu, preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćene zakupnine za januar 1999. godine isplati iznos od 300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. januara 1999. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude u njenom odbijajućem dijelu, istakao da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud valjani i jasni, te da ih prihvata kao svoje. U dijelu u kojem je prihvaćena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena, Okružni sud je naveo pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je konkretan ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme (od 5. novembra 1997. godine do 5. novembra 2000. godine) a ne na neodređeno vrijeme, a samim tim je otkazni rok kraći a ne kako je to utvrđeno u prvostepenoj presudi. S obzirom na to da otkazni rok ne može biti kraći od 30 dana od dana kad je druga strana primila izjavu o odustajanju od ugovora, a u konkretnom slučaju apelant je tu izjavu primio 25. decembra 1999. godine, Okružni sud je obavezao tuženog da mu naknadi zakupninu samo za januar 1999. godine.

6. Apelant smatra da su mu presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava ističe u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava, nedostatkom obrazloženja zbog nejasne ocjene dokaza u postupku pred sudom. Apelant je, dalje, istakao da su obje presude proizvoljne jer su odlučne činjenice pogrešno navedene.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, naročito Okružni sud, za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, osim u dijelu neisplaćene zakupnine za mjesec dana, a Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje nije proizvoljno. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2244/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio