Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/08 (M. Š.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Brak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2255/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2255/08, rješavajući apelaciju Marka Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Šarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 128 od 5. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001141 od 12. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-I-214/05 od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radovan Stamenić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 128 od 5. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001141 od 12. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-I-214/05 od 28. aprila 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-I-214/05 od 28. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-001141 od 12. septembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je brak zaključen 6. jula 1996. godine između Alekse Šarića (u daljnjem tekstu: apelantov otac) i Save Trkulja (u daljnjem tekstu: tužena) nepostojeći, kao i apelantov tužbeni zahtjev da se taj brak poništi. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.071,00 KM.

3. U prvostepenom postupku sud je utvrdio da je apelantov otac 6. jula 1996. godine zaključio brak sa tuženom, da je brak zaključen u stanu apelantovog oca u prisustvu budućih supružnika, matičara, ovlaštenog odbornika i svjedoka, tj. vjenčanih kumova, da su se po provedenoj proceduri zaključenja braka svi prisutni potpisali u matičnu knjigu vjenčanih pod rednim brojem 335 za 1996. godinu, da je brak trajao do 9. februara 1998. godine kada je apelantov otac umro. Osnovni sud je, također, utvrdio da su za vrijeme trajanja braka supružnici živjeli u stanu na kojem je u vrijeme zaključenja braka nosilac stanarskog prava bio apelantov otac, da je sve vrijeme trajanja braka apelantov otac bio bolestan i nepokretan a da je tužena obavljala poslove domaćice i brinula o njemu, kao i da je apelant predmetnu tužbu podnio nakon smrti oca. Osnovni sud je, na osnovu nalaza vještaka grafologa, utvrdio da je u rubrici «potpis bračnih drugova» autentičan potpis apelantovog oca, a što je u skladu i sa iskazima saslušanih svjedoka. Osnovni sud je zaključio da apelant, u smislu člana 66. stav 2. Porodičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 54/02; u daljnjem tekstu: Porodični zakon RS), nije dokazao aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka jer je podnio zahtjev za poništenje braka nakon smrti oca, te nisu ispunjeni zakonski uslovi za poništenje braka apelantovog oca i tužene. Osnovni sud je, u smislu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85703, 74705 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio i o sljedećem (eventualnom) tužbenom zahtjevu (da je brak zaključen između apelantovog oca i tužene nepostojeći) tako što ga je odbio.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud pri ocjeni da li je apelant kao jedan od zakonskih nasljednika iza pokojnog oca aktivno legitimisan pogrešno pozvao na odredbu člana 66. stav 2. Porodičnog zakona RS s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o preuzimanju tužbe nasljednika jednog od bračnih drugova. Okružni sud je istakao da apelantu kao licu koje za to ima pravni interes pripada pravo na podnošenje predmetne tužbe. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, apelant nije sudu dokazao postojanje neposrednog pravnog interesa. Naime, nesporna je činjenica da je apelant jedan od zakonskih nasljednika oca ali neposredan pravni interes ne može biti utemeljen samo na toj činjenici jer samo svojstvo nasljednika ne daje pravo na podnošenje tužbe za poništenje braka. Apelantov otac nije imao nepokretnosti a stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava ne može biti predmet nasljeđivanja. Zbog toga, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe pa je njegov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Okružni sud je, također, istakao da, ukoliko se ne bi prihvatio ovaj stav, i dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka nije dokazana osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, pravilno je prvostepeni sud zaključio da u matičnoj knjizi vjenčanih jeste potpis apelantovog oca, a što znači da je apelantov otac svojim potpisom slobodno dao pristanak za zaključenje braka sa tuženom, pa nisu ispunjeni uslovi da se utvrdi nepostojanje braka. U pogledu zahtjeva za poništenje braka zato što, prema apelantovom mišljenju, brak nije zaključen s ciljem zajedničkog života, dokazi provedeni tokom postupka govore u prilog tome da su apelantov otac i tužena zajedno živjeli sve do njegove smrti, da se tužena brinula o apelantovom ocu s obzirom na to da je bio stariji i lošijeg zdravlja. Okružni sud je zaključio da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da su apelantov otac i tužena zaključili brak s ciljem zajedničkog života, pa time nisu ispunjeni zakonski uslovi za poništenje braka a koji bi bili ispunjeni tek da je kod bračnih drugova postojala vidno izražena volja da ne zasnivaju i ne održavaju zajednicu života, kako u vrijeme zaključenja braka, tako i u vrijeme njegovog trajanja.

5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 128 od 5. maja 2008. godine odbio.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 14. Porodičnog zakona RS kojim je propisano da brak zaključuju dva lica različitih spolova saglasnošću slobodno izjavljene volje pred nadležnim općinskim organom uprave. Odredbom člana 15. istog zakona propisano je da ukoliko prilikom zaključenja braka nije bio ispunjen bilo koji od uslova iz člana 14. Porodičnog zakona RS, brak je ništav a pravo na podnošenje tužbe za poništenje braka pripada svakom licu koje ima pravni interes i organu starateljstva. Vrhovni sud je citirao i odredbu člana 29. Porodičnog zakona RS prema kojoj brak nije valjan ako nije zaključen s ciljem zajedničkog života bračnih supružnika. Vrhovni sud je, dalje, istakao da u konkretnom slučaju apelant kao nasljednik svog oca, pokojnog Alekse Šarića, ima pravni interes da se poništi brak zaključen između njegovog oca i tužene, pa smatra neispravnim zaključak drugostepenog suda da apelantu zbog nepostojanja pravnog interesa ne pripada aktivna legitimacija u ovom sporu. Sama činjenica, a koju ne osporava ni apelant, da su tužena i apelantov otac živjeli zajedno u stanu ukazuje na to da je postojala zajednica života tim prije što se iz utvrđenja nižestepenih sudova ne dovodi u pitanje činjenica da je apelantov otac bio bolestan i nepokretan, a da je tužena obavljala poslove domaćice u stanu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uslovi za poništenje braka, u smislu odredbe člana

29. Porodičnog zakona RS u vezi sa članom 45. Porodičnog zakona RS. Vrhovni sud je na kraju istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza, u smislu odredbe člana 8. ZPP, zaključili da potpis apelantovog oca u matičnoj knjizi vjenčanih nije falsifikat, te je pravilno stanovište da nisu ispunjeni uslovi za poništenje braka iz razloga navedenih u odredbi člana 14. u vezi sa članom 15. stav

1. Porodičnog zakona RS.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima ističući da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze, prvenstveno nalaze vještaka grafologa i iskaze saslušanih svjedoka. Apelant je istakao da je i laičkim upoređivanjem jasno da prilikom zaključenja braka sa tuženom u matičnoj knjizi vjenčanih nije potpis njegovog oca, odnosno potpis je falsifikovan. Također, smatra da presuda kojom se revizija odbija ne daje valjane razloge zbog čega se odbija, odnosno sud uopće ne komentariše izjavu tužene koju je dala prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, već zaključuje da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi za poništenje braka. Apelant je na kraju istakao da je tužena uz pomoć svoje porodice putem veze pronašla mogućnost i udala se za njegovog oca a sve zbog stana i da njegov otac ništa o tome nije znao.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodom da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u apelantova navedena prava, odnosno apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/08 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio