Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2290/08 (M. S.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Otpremnina
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2290/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. veljače 2011. godine, u predmetu broj AP 2290/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Smajića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Smajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U- 1203/04 od 14. svibnja 2008. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-173-1537-1/04 od 20. rujna 2004. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju članka 152. Zakona o radu Republike Srpske, broj 05/5-173-1537/P.K.
od 5. lipnja 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ranko Vulić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1203/04 od 14. svibnja 2008. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-173- 1537-1/04 od 20. rujna 2004. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, Komisije za implementaciju članka 152. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 05/5-173-1537/P.K. od 5. lipnja 2004. godine.
2. Društveno poduzeće «Nova Sirovina» Banjaluka kao poslodavac (u daljnjem tekstu: poslodavac), na temelju članka 75. stavak 2. točka 3. i članka 76.a Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, donijelo je Rješenje broj 85/M od 29. lipnja 1992. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) kojim je apelantu prestao radni odnos jer je neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno. Istim rješenjem utvrđeno je da je apelantu radni odnos prestao prvog dana izostanka s posla. U obrazloženju rješenja navedeno je da su se stekli uvjeti za raskid radnog odnosa, jer se apelant nije javljao na posao od 21. svibnja 1992. godine. Odlučujući o apelantovom prigovoru, Izvršni odbor Radničkog savjeta poslodavca je na temelju članka 19. Ratne organizacije i sistematizacije donio Odluku broj 17/92 od 15. srpnja 1992. godine kojom je prigovor odbio i potvrdio sporno rješenje, te konstatirao da su navodi iz prigovora neutemeljeni jer je u postupku donošenja spornog rješenja činjenično stanje pravilno utvrđeno.
3. Apelant se obratio Komisiji isključivo radi ostvarivanja prava na otpremninu.
4. Rješenjem Komisije broj 05/5-173-1537/P.K. od 5. lipnja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05/5-173-1537-1/04 od 20. rujna 2004. godine, odbijen je apelantov zahtjev kao neutemeljen. Iz obrazloženja Komisije proizlazi da se apelant blagovremeno obratio Komisiji, da iz spornog rješenja slijedi da je apelantu prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla, a da razlozi nedolaska na posao nisu bili poznati poslodavcu. S tim u svezi, Komisija je istakla da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbi članka 152. Zakona o radu nego o prestanku radnog odnosa u smislu odredbi članka 75. stavak 2. točka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji se tada primjenjivao, zbog čega je apelantov zahtjev za otpremninu odbila kao neutemeljen.
5. Presudom Vrhovnog suda broj U-1203/04 od 14. svibnja 2008. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je za zakonito odlučivanje o zahtjevu za isplatu otpremnine potrebno kumulativno ispunjene tri uvjeta i to: prvi uvjet - da je 30. travnja 1991. godine radnik bio u radnom odnosu, drugi uvjet - da radnik smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao do dana stupanja na snagu Zakona o radu (16. studenog 2000. godine), te treći uvjet - da je zahtjev podnesen u tromjesečnom roku od dana stupanja na snagu Zakona o radu. U konkretnom slučaju, apelant je ispunio prvi uvjet, tj. 30. travnja 1991. godine bio je u radnom odnosu, i treći uvjet, tj. zahtjev je podnio u roku. Međutim, iz osporenih rješenja proizlazi da je prestanak radnog odnosa uslijedio 21. svibnja 1992. godine zbog neopravdanog izostanka s posla dulje od pet uzastopnih dana, a da iz obrazloženja osporenog rješenja ne proizlazi da je apelant osporio postojanje rješenja o prestanku radnog odnosa. Vezano za apelantove navode da mu je kao pripadniku manjinskog naroda bilo onemogućeno raditi, Vrhovni sud je istakao da ti navodi predstavljaju samo uopćene i nepotkrijepljene tvrdnje budući da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz radi njihovog utvrđivanja. S tim u svezi, a u smislu odredbi članka 38. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, prema kojim sud u pravilu rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (sporno rješenje iz kojeg slijedi da je apelantu prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla), Vrhovni sud je zaključio da, kako nije ispunjen drugi uvjet za priznavanje prava na otpremninu, to nije bilo osnova da se apelantu prizna traženo pravo.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je Izvršni odbor poslodavca donio odluku na temelju članka 19. Ratne organizacije i sistematizacije, za koju nikada ranije nije čuo i sa čijim se odredbama nije imao priliku upoznati, te da su Ministarstvo i Komisija prihvatili taj članak kao valjan pravni osnov za davanje otkaza. Apelant ističe da mu nije bilo omogućeno da sudjeluje u postupku, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
7. U Zakonu o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br.
38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantne odredbe glase:
Član 152.
1)Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
2)Pravo na podnošenje zahteva u smislu stava 1. ovog člana nemaju lica:
- koja su ostvarila pravo na naknadu za otkazni rok ili na naknadu za vreme čekanja na posao u smislu čl. 54. i 64. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97, 10/98);
- koja su vodila radni spor pred nadležnim sudom protiv odluke o prestanku radnog odnosa, ako je spor okončan pravosnažnom sudskom odlukom.
8. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) relevantne odredbe glase:
Član 75.
Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:
3. ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.
Član 76a.
Rešenje o prestanku radnog odnosa radnika u slučajevima iz čl. 75. i 76. ovog zakona donosi poslovodni organ, odnosno poslodavac.
Član 78.
Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor.
9. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/94) relevantne odredbe glase:
Član 33.
O upravnim sporovima sud rešava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari ili ako inače, nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može rešiti da se održi usmena rasprava.
Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava.
Član 38.
Sud rešava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koja su utvrđene u upravnom postupku. […]
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud, prije svega, uočava da apelant osporava odluku Vrhovnog suda koja je donesena u upravnom sporu navodeći da mu je poslodavac nezakonito otkazao radni odnos tijekom 1992. godine, odnosno da je po prigovoru riješeno bez valjanog pravnog osnova za davanje otkaza, tj. u smislu Ratne organizacije i sistematizacije. S tim u svezi, on navodi da nije pravilan stav organa uprave i suda da mu je zakonito prestao radni odnos zbog čega nedostaje jedan od uvjeta propisanih člankom 152. Zakona o radu da bi mogao ostvariti pravo na otpremninu.
14. Ustavni sud nalazi da je obrazloženje organa uprave i suda logično i argumentirano. Naime, iz ovih obrazloženja slijedi da su organi uprave utvrdili da je poslodavac donio sporno rješenje u smislu tada važećih odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koje je apelant očito primio budući da je izjavio prigovor, a kako nije priložio dokaze koji bi ukazivali na drugačije činjenično stanje, odnosno da je sporno rješenje nezakonito, to je zaključeno da nije ispunjen jedan od uvjeta iz članka 152. Zakona o radu da bi apelant ostvario pravo na otpremninu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na nevaljanost propisa koji je naveden u odluci o prigovoru ne može biti argument za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje. U odnosu na apelantove tvrdnje da mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku, odnosno da nije imao pristup sudu, Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 33. Zakona o upravnim sporovima prema kojima sud u upravnom sporu u pravilu odlučuje u nejavnoj sjednici, ali može održati javnu raspravu ako se radi o složenom predmetu, te stranke mogu predložiti održavanje javne rasprave. Iz predočenog Ustavnom sudu slijedi da apelant nije tražio održavanje javne rasprave. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović