Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/08 (P. M.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2295/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2295/08, rješavajući apelaciju Petra Medara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Medara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 360 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-

P-06-000-287 od 14. avgusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Medar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 360 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-287 od 14. avgusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-287 od 14. avgusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 360 od 26. maja 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje AD „Neimarstvo“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu Ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme broj 734-1/05 od 9. decembra 2005. godine i da se tuženom naloži da apelanta ponovo primi na rad, te da mu isplati na ime plata iznos od po 205 KM mjesečno, počev od 16. decembra 2005. godine pa do donošenja presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.100 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je otkazni razlog rješenja o otkazu ugovora o radu da je apelant 14. decembra 2005. godine bio u alkoholisanom stanju, prema mišljenju Osnovnog suda, osnovan, te da ga apelant provedenim dokazima nije doveo u sumnju. Istaknuto je da je apelant osporio da je bio u pijanom stanju, navodeći da, ako je bio u alkoholisanom stanju, onda ga je neposredni rukovodilac trebao udaljiti s posla. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da suprotno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, posebno svjedoka R.T., direktora tuženog, kojeg je apelantov neposredni rukovodilac A.A. obavijestio o apelantovoj alkoholisanosti, u smislu da je apelant, zbog stanja alkoholisanosti, pravio razne neprijatnosti, te da je inače apelant na posao dolazio i ranije u alkoholisanom stanju, a da je kritičnog događaja bio u takvom stepenu alkoholisanosti da nije slušao naredbe A.A. Navedeno je da se svjedok A.A. nalazi na radu u Njemačkoj pa nije mogao biti neposredno saslušan, ali da je kritični događaj opisao i svjedok P.M., kojem je A.A. ispričao da je apelant na poslu bio u alkoholisanom stanju i da je ranije dolazio na posao u takvom stanju. Također, i saslušani zakonski zastupnik tuženog je istakao da je i on lično više puta ranije opominjao apelanta da na posao ne dolazi u alkoholisanom stanju.

4. Navedeno je da je članom 91. stav 2. tačka 7. Zakona o radu propisano da se težom povredom radne obaveze smatra korištenje alkoholnih pića za vrijeme radnog vremena. Istaknuto je da se navedenom odredbom nema u vidu situacija kako samog konzumiranja alkoholnog pića u toku radnog vremena nego i dovođenje sebe u stanje alkoholisanosti, a koje traje za vrijeme radnog vremena. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je našao da je kritičnog dana apelant bio vidno alkoholisan, da nije poštovao ni naredbu svog neposrednog rukovodioca, da je i ranije više puta bio u stanju alkoholisanosti u toku radnog vremena, a što sve čini opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Osim toga, navedeno je da apelant nije predložio niti jedan dokaz kojim bi doveo u sumnju iskaze saslušanih svjedoka.

5. Navedeno je da je u predmetnom postupku apelant isticao prigovor zastarjelosti, odnosno ukazivao je na odredbu člana 115. stav 2. Zakona o radu, tj. da je odluka o prestanku radnog odnosa donesena izvan rokova propisanih tim članom. Istaknuto je da navedena zakonska odredba propisuje da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca. Nesporno je utvrđeno da je za događaj od 11. novembra 2005. godine, odnosno stanje apelantove alkoholisanosti koje je poslužilo kao otkazni razlog, apelantov direktor saznao 14. novembra 2005. godine, kada mu je podnio disciplinsku prijavu A.A., neposredni apelantov rukovodilac, odnosno 15. novembra 2005. godine od P.M., te da je direktor 15. novembra 2005. godine podnio zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti za povredu radne obaveze. Stoga, kako je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno 9. decembra 2005. godine, proizlazi da je ono doneseno u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca. Činjenica da je u navedenom rješenju utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos 15. decembra 2005. godine, po mišljenju Osnovnog suda, nema utjecaja na drugačiju odluku suda, jer je pravo zakonodavca, a ni radnik nije doveden u neravnopravniji položaj da mu se utvrdi da je radni odnos prestao 15. decembra 2005. godine. Osnovni sud je naveo da je apelant sve do 15. decembra 2005. godine primao isplate po osnovu rada, pa mu ni u tom pravcu nije povrijeđeno pravo.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je ispitivanje istinitosti činjenica utvrđenih pred disciplinskim organom prvostepeni sud izvršio provođenjem dokaza koje su predložile stranke da bi mogao ocijeniti da li je disciplinski organ vodio računa o materijalnoj istini. S tim u vezi, istaknuto je da je u konkretnoj situaciji prvostepeni sud, provjeravajući istinitost činjenice, utvrdio da je disciplinska komisija tuženog pogrešno utvrdila da je apelant počinio povredu radne obaveze iz člana 91. stav 3. Zakona o radu, a našao je da postoji povreda iz tačke 7. navedenog člana.

7. Također, po mišljenju Okružnog suda, nije osnovan ni žalbeni prigovor da je došlo do zastare vođenja disciplinskog postupka sadržane u članu 115. stav 2. Zakona o radu. Okružni sud je naveo da apelant gubi iz vida činjenicu da je disciplinski postupak - prijava od neposrednog apelantovog rukovodioca A.A. podnesena 14. novembra 2005. godine, a rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno 9. decembra 2005. godine, a ne, kako to apelant žalbom navodi, 15. decembra 2005. godine. Iz navedenog je zaključeno da je predmetni postupak okončan u zakonskom roku od 30 dana, kako to predviđaju odredbe člana 115. stav 2, a sadašnji član 128. stav 2. prečišćenog teksta Zakona o radu.

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava, te ističe navodnu pristrasnost suda u predmetnom postupku. Smatra da nije pravilan stav redovnih sudova da u radnom sporu sud može sam utvrđivati činjenično stanje. Ističe da činjenice od značaja za postojanje povrede i disciplinsku odgovornost radnika utvrđuju disciplinski organi u disciplinskom postupku a sud može ispitivati samo istinitost tih činjenica, odnosno provjeriti tačnost činjenica koje su disciplinski organi uzeli za osnov svoje odluke kada posumnja da su one pravilno utvrđene. Smatra da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 115. stav 2. Zakona o radu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U pogledu apelantovog navoda da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant samo tvrdi da su redovni sudovi bili pristrasni, ne obrazlažući takve tvrdnje bilo kakvim drugim navodima ili dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su redovni sudovi bili pristrasni prilikom donošenja odluka u konkretnom slučaju.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud nalazi da ni navodna pristrasnost suda nije potkrijepljena relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost njenog postojanja u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2295/08 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio