Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2304/08 (V. R.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2304/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2304/08, rješavajući apelaciju Vinka Raguža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Raguža u odnosu na prvi stav izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000432 07 Rev od 24. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Raguža u odnosu na drugi stav izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000432 07 Rev od 24. juna 2008. godine, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 28. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000432 07 Rev od 24. juna 2008. godine.
2. Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 07 53 P 000 432 05 P od 7. septembra 2006. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu da je tuženi TGA d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan apelantu za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine uplatiti doprinose prema Fondu MIO/PIO Mostar u iznosu od 4.524,74 KM, te je tuženi dužan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 756,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. septembra 2006. godine. U cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit, pa da se kao takav poništi, otkaz Ugovora o radu za apelanta broj 14/X-05 od 15. oktobra 2005. godine jer je nezakonito proglašen tehnološkim viškom, kao i da je (zbog odbijanja da potpiše pripremljenu izjavu tuženog kojom bi se odrekao naknade plaće i uplate doprinosa za period od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine kao i zbog traženja svojih prava iz radnog odnosa) stavljen u nepovoljniji položaj, te da se naloži tuženom da ga vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade plaće za period od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine isplati iznos od 2.490,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. novembra 2005. godine pa do isplate.
3. Općinski sud je, posebno ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke, koji je sud ocijenio kao stručan i urađen prema pravilima struke, usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa je obavezao tuženog da apelantu u korist Fonda PIO/MIO izvrši uplatu doprinosa za period, na račun i u iznosu pobliže označenom izrekom ove presude. Prema odredbama Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 32/01; u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o vijeću zaposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04), u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz Ugovora o radu broj 14/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, te da se kao takav poništi. Uvidom u odjavu osiguranja Zavoda PIO/MIO (u daljnjem tekstu: Zavod) utvrđeno je da je tuženi u Zavodu odjavio apelanta zaključno sa 15. oktobrom 2005. godine, da je navedenu odjavu potpisao direktor tuženog i da je ona ovjerena pečatom tuženog, da je istog dana ovjerena i potpisana u Zavodu. U vezi sa svojim odlučenjem, ovaj sud je ukazao na odredbu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu kojom je propisano: «Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisan otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, i da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnost zaposlenika ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove i da ga obavezuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima». Članom 98. istog zakona je propisano: «Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od navedena 3 mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu a najmanje petorici zaposlenika dužan se konsultirati sa Vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano Vijeće zaposlenika, sa sindikatom», dok je članom 99. propisano da se «ova obaveza konsultiranja u smislu člana 98. zasniva na aktu u pismenoj formi koju je pripremio poslodavac, te da ta obaveza konsultiranja započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi». Imajući u vidu navedene odredbe zakona, Općinski sud smatra da je tuženi postupio u skladu sa čl. 100, 101. i 102. Pravilnika o radu tuženog, kojim odredbama je propisan način otkazivanja ugovora o radu u slučajevima tehnološkog viška. Naime, utvrđeno je da je Nadzorni odbor tuženog na sjednici od 5. septembra 2005. godine razmatrao i usvojio prijedlog direktora tuženog u vezi sa tehnološkim viškom zaposlenika, zatim da je istog dana sačinjen spisak viška zaposlenika, da je tuženi u zakonom propisanom roku od mjesec dana, tačnije 9. septembra 2005. godine, tražio mišljenje Vijeća zaposlenika o tehnološkom višku i da je Vijeće zaposlenika istog dana dalo svoje mišljenje o tehnološkom višku, na temelju kojeg je poslodavac 15. oktobra 2005. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu za apelanta. Općinski sud je zaključio da je tuženi dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu za apelanta jer je odluku donio u skladu sa članom 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. Zakona o radu, a što proizlazi iz izvedenih dokaza kako slijedi: Odluke o otkazu ugovora, Informacije tuženog o višku zaposlenika dostavljene Vijeću zaposlenika, mišljenja Vijeća zaposlenika od 9. septembra 2005. godine i odluke tuženog o tehnološkom višku. Općinski sud je, također, ukazao na činjenicu da se, s obzirom na loše ekonomsko stanje tuženog, njegov kapacitet i potrebu za manjim brojem zaposlenika (ukupno 100 umjesto ranije 168), od tuženog nije moglo očekivati da apelanta zaposli na druge poslove ili ga dodatno obrazuje radi obavljanja rada na drugim poslovima. S obzirom na to da je utvrđeno da otkaz apelantu nije dat nezakonito, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio naknadu plaće koju bi ostvario da je radio za period od dobijanja otkaza do 20. aprila 2006. godine, odnosno do vraćanja na posao, a odbio je i druge dijelove apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva (da je stavljen u nepovoljniji položaj jer nije potpisao izjavu koju je sačinio poslodavac), dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 007-0-Gž-06-00 1251 od 28. marta 2007. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio pa je pobijanu presudu djelimično preinačio i to u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO/MIO (tako što je umjesto iznosa od 4.524,74 KM dosuđen iznos od 5.106,10 KM) i u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu tako što je utvrđeno da je otkaz Ugovora o radu broj 14/X-05 od 15. oktobra 2005. godine nezakonit, pa se tuženi obavezuje da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i isplati mu naknadu plaće za period od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine u iznosu od 1.969,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. novembra 2005. godine, tj. od dana podnošenja tužbe pa do isplate (dok je iznad dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan), a žalba je usvojena u dijelu koji se odnosi na troškove postupka pa se umjesto iznosa od 756,00 KM apelantu dosuđuje iznos od 1.740,00 KM. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 400,00 KM.
5. Kantonalni sud je naglasio da je apelantu otkazan ugovor o radu Odlukom tuženog broj 14/X-
2005 od 15. oktobra 2005. godine, na osnovu člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR-a u vezi sa stavom 2. istog člana. S tim u vezi je ukazao na to da je odredbom člana 24. stav 2. Zakona o vijeću zaposlenika propisano da će Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostaviti primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli utjecati na donošenje namjeravane odluke, dok je stavom 3. istog člana propisano da se smatra da Vijeće zaposlenika nema primjedbi i prijedloga ako se u roku iz prethodnog stava ne izjasni o namjeravanoj odluci. Kantonalni sud je na temelju dokumentacije iz spisa predmeta utvrdio da je Vijeće zaposlenika tuženog formirano 13. septembra 2004. godine i da broji devet članova, a da su u konkretnom slučaju svoje mišljenje o rješavanju pitanja viška zaposlenika tuženog dala samo dva člana vijeća (predsjednik i zamjenik predsjednika vijeća), pa smatra da je tuženi odluku o otkazu ugovora o radu donio protivno zakonskim odredbama, te da je takva odluka ništavna (član 25. citiranog zakona). Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da se radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu pa je obavezao tuženog da apelanta vrati na odgovarajuće poslove i da mu isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio (član 96. stav 2. tačka 1. ZOR-a). Međutim, kako apelant tokom trajanja ovog postupka nije predlagao dokaze na okolnost visine plaće koju bi ostvario da je radio, to mu je naknada plaće za sporni period, tj. od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine dosuđena shodno odredbi člana 56. a u vezi sa članom 49. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/00), odnosno u visini najniže plaće koja iznosi 55% prosječne mjesečne netoplaće zaposlenih u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, i to za periode i iznose pobliže označene izrekom ove presude. Kantonalni sud je, također, ukazao na to da je prvostepeni sud apelantu pravilno dosudio doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja i da je u tom smislu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, međutim, smatra da je po tom osnovu pogrešno dosuđen iznos od 4.524,74 KM za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine umjesto iznosa od 5.106,10 KM za period od 1. januara 2002. godine do 20. aprila 2006. godine kako je to u svom nalazu utvrdio vještak finansijske struke, koji je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio, pa je ovaj dio prvostepene presude Kantonalni sud preinačio. Naime, kako je apelant podneskom od 17. maja 2006. godine precizirao tužbeni zahtjev i tražio uplatu doprinosa prema nalazu vještaka, to je, prema ocjeni Suda, pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev po navedenom osnovu iznad dosuđenog iznosa. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov žalbeni navod u odnosu na isplatu doprinosa za PIO prema odredbama Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje («Službene novine FBiH» broj 25/06), jer su, prema ocjeni Suda, ovim zakonom regulisani način plaćanja, uvjeti i postupak naplate navedenih doprinosa, dok je članom 16. propisano da se sa danom potpisivanja sporazuma o izmirenju duga, odnosno donošenjem rješenja o otpisu duga, obustavljaju svi pokrenuti postupci za naplatu duga koji su predmet ovog zakona.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 28. marta 2007. godine, donio Presudu broj 53 0 P 000432 07 Rev od 24. juna 2008. godine, te je stavom I presude reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu i isplatu plaća za period od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine tako što je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, dok je stavom II presude, odnosno u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa i o parničnim troškovima, drugostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je taj sud uvažio revizione navode tuženog koji se tiču otkaza ugovora o radu i isplate plaća apelantu za period od 16. oktobra 2005. godine do 20. aprila 2006. godine, jer smatra da je tuženi u cijelosti postupio u skladu sa odredbama čl. 22, 23, 24, 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, odnosno da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantu ispoštovao svoje obaveze i proceduru propisnu odredbama navedenog zakona. Vrhovni sud je naglasio da je Vijeće zaposlenika tuženog 9. septembra 2005. godine dostavilo svoje mišljenje direktoru tuženog, u kojem je navedeno da je vijeće obaviješteno o odluci Nadzornog odbora o rješavanju viška zaposlenika i da je iskazalo stav da je potrebno pronaći najpovoljnije rješenje za rješavanje viška zaposlenika, a da provedbu odluke Nadzornog odbora prepuštaju direktoru tuženog. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizione navode tuženog u pogledu načina obračuna naknade doprinosa za PIO/MIO jer je uvidom u spis predmeta utvrdio da je vještačenje provedeno 9. maja 2006. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje, koji je stupio na snagu 1. jula 2006. godine. S obzirom na to da su odredbama navedenog zakona propisani uvjeti, način plaćanja, postupak naplate kao i djelimičan otpis dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i zdravstveno osiguranje, a da je postupak izmirenja duga regulisan članovima od 8. do 12. zakona, Vrhovni sud je ocijenio da se o tačnoj visini ovog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva sudski vještak trebao izjasniti nakon stupanja na snagu ovog zakona, tj. prije donošenja prvostepene odluke, pa kako je zbog pogrešnog pravnog stava ostalo neutvrđeno činjenično stanje vezano za naknadu doprinosa za PIO/MIO, to je ovaj sud, postupajući u skladu sa članom 250. stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je, u skladu sa članom 397. stav 3. ZPP, ukinuo odluku o troškovima parničnog postupka, s tim da će u nastavku postupka drugostepeni sud imati u vidu navedene primjedbe a potom donijeti novu odluku i u ovom dijelu (troškovi postupka).
8. Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Tvrdi da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbama Zakona o vijeću zaposlenika, jer smatra da se ovaj sud nije osvrtao na njegove ostale žalbene navode, već samo na navode vezane za primjenu navedenog zakona, pa je, kako ističe, propustio da ocijeni najznačajniju činjenicu vezano za nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu. Imajući u vidu navedeno, apelant također smatra da je prema njemu izvršena diskriminacija u odnosu na druge zaposlenike, a što član 5. Zakona o radu zabranjuje. Tvrdi da je tuženi na njega vršio pritisak i da ga je ucjenjivao da potpiše izjavu kojom bi prekinuo radni staž u periodu od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine, kojom bi se odrekao prava na plaću i uplatu doprinosa, te budući da je odbio da potpiše navedenu izjavu, smatra da mu se tuženi osvetio na način što mu je otkazao ugovor o radu, pravdajući taj akt činjenicom da je tehnološki višak. Također, navodi da se njegova apelacija odnosi i na stav II pobijane presude kojim je odlučeno o uplati doprinosa jer, kako navodi, Vrhovni sud svoju odluku pravda time da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje, iako apelant tvrdi da je u postupku utvrđeno da tuženi, mada je pokrenuo proceduru, niti do danas nije potpisao Sporazum iz člana 16. navedenog zakona, pa smatra da nije bilo razloga da se drugostepena presuda u tom dijelu ukine i vrati na ponovni postupak.
9. Zakon o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 32/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 87. stav 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1.) je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2.) zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
10. Zakon o vijeću zaposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 23.
Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:
- donošenju pravilnika o radu,
- namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici,
- planu zapošljavanja, premještaju i otkazu,
- mjerama u vezi sa zaštitom zdravlja i zaštitom na radu,
- značajnim promjenama ili uvođenju nove tehnologije,
- planu godišnjih odmora,
- rasporedu radnog vremena,
- noćnom radu,
- naknadama za izume i tehnička unapređenja,
- drugim odlukama za koje je kolektivnim ugovorom predviđeno konsultovanje vijeća zaposlenika u njihovom donošenju.
Član 24.
Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.
Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli uticati na donošenje namjeravane odluke.
Ako se vijeće zaposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga. Član 25.
Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog zakona o obavezi konsultiranja sa vijećem zaposlenika ništavna je.
Član 26.
Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o:
- otkazu članu vijeća zaposlenika,
- otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,
- otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina života,
- prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku.
Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pismeno ne izjasni o davanju saglasnosti, smatra se da je saglasno sa odlukom poslodavca.
Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost u odnosu na prvi stav izreke pobijane presude Vrhovnog suda
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Prema mišljenju Ustavnog suda, povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant vidi u tome što je Vrhovni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u relevantnom dijelu dovoljno jasno obrazložio svoju odluku a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom apelantovom ustavnom pravu. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi da je diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije budući da apelant u tom smislu nije iznio nikakve argumente, odnosno ove navode nije ničim potkrijepio, osim paušalnih navoda da je ocjena provedenih dokaza i primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća.
Dopustivost u odnosu na drugi stav izreke pobijane presude Vrhovnog suda
17. Apelant se, također, žali i na drugi stav presude Vrhovnog suda, kojim je odlučeno o uplati doprinosa za PIO/MIO i o parničnim troškovima, na način da je drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
18. Prema navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
19. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Kantonalnim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.
20. Prema tome, imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović