Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/08 (N. V.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2320/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2320/08, rješavajući apelaciju Nijaza Vrabca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Vrabca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000 982 od 25. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-

263/05 od 21. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nijaz Vrabac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koje zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Gž-08-000 982 od 25. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-263/05 od 21. marta 2008. godine. Apelant je 3. septembra 2008. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-263/05 od 21. marta 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000 982 od 25. juna 2008. godine apelant je obavezan da JKP «Vodovod i kanalizacija» (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime utrošene vode i usluga kanalizacije za period od 6. maja 2002. godine do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu od 168,50 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 6. maja 2003. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je tužilac 6. maja 2003. godine sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta, radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 821,60 KM zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kao i troškovima izvršnog postupka. Postupajući po prijedlogu za izvršenje, sud je dozvolio izvršenje svojim rješenjem broj I-7059/03 od 12. maja 2003. godine na koje je apelant uložio prigovor, pa je rješenje o izvršenju stavljeno van snage i predmet dostavljen na redovni parnični postupak. Na ročištu za glavnu raspravu tužilac je umanjio tužbeni zahtjev na iznos od 168.52 KM. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi uvidom u specifikaciju neplaćenih računa na ime apelanta, obračun za utrošenu vodu i korištenje kanalizacije broj 9909 od 1. januara do 31. decembra 2000. godine, zatim računi ispostavljeni apelantu za sporni period, kao i uvid u analitičku karticu apelanta za 2001, 2002. i 2003. godinu.

4. U pogledu procesno pravnog prigovora apelanta da tužba nije sadržavala sve zakonski propisane elemente, prvostpeni sud je naveo da je isti neosnovan, jer po ocjeni suda predmetna tužba sadrži sve zakonski propisane elemente iz člana 53. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Provostepeni sud je smatrao neosnovanim i prigovor apelanta da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu isprave koja se ne može smatrati vjerodostojnom ispravom, pozivajući se na relevantnu odredbu člana 29. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» broj 32/03; u daljnjem tekstu: ZIP). U pogledu navoda apelanta da umanjenje tužbenog zahtjeva koji je izvršio tužitelj, a na osnovu istaknutog prigovora zastare tužitelj nije mogao vršiti s obzirom da jer samo sud pazi na prigovore zastarjelosti, prvostepeni sud smatra neosnovanim iz razloga jer tužitelj shodno članu 3. ZPP-a može slobodno raspolagati svojim tužbenim zahtjevom pa i takav tužbeni zahtjev umanjiti. Prvostepeni sud navode apelanta da mu nije vršena isporuka vode niti su mu dostavljani računi smatra paušalnim i ničimi dokazanim, a shodno čl. 7, 102. i 123. ZPP-a jer isti nije dokazao da postoji kvar ili šteta na njegovom priključku ili vodomjeru, a na način kako je to propisano podzakonskim aktima Općine Tuzla. Konačno, prvostepeni sud je zaključio, imajući u vidu apelantov prigovor zastare predmetnog potraživanja, da je isti neosnovan, shodno odredbama čl. 360. i 361, a u vezi sa članom 378. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03). Prvostepeni sud je u skladu sa članom 2. ZPP-a, a u vezi sa članom 10. Zakona o komunalnim djelatnostima («Službeni list SRBiH» broj 20/90), te čl. 17. i 262. ZOO donio odluku kao u izreci, dok je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate temeljio na odredbama člana 324. i 277. ZOO u vezi sa članom 1. Zakona o visini zatezne kamate.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prilikom donošenja prvostepene presude nisu počinjene povrede odredaba člana 8. ZPP, te da je prvostpeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta da plati utuženi iznos od 168,50 KM. Kantonalni su je zaključio i da je, suprotno navodima žalbe, izreka prvostpene presude jasna i razumljiva i kao takva izvršna. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta koji se odnose na tvrdnju da tužba po kojoj je provostepeni sud postupao nije sadržavala sve potrebne elemente, ocjenivši da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Također, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan ni prigovor apelanta da je osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelj mogao dokazati jedino vještačenjem po vještaku ekonomske struke, a izvođenje kojeg dokaza nije predložila niti jedna parnična stranka.

6. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO i da dokaze nije ocijenio u smislu člana 8. ZPP. Apelant navodi da je sud do dosuđenog iznosa mogao doći samo na temelju vještačenja vještaka ekonomske struke. Dalje ističe da tužitelja u predmetnom postupku nije zastupao zakonski zastupnik-direktor.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/08 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio