Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/08 (R. A.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2321/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2321/08, rješavajući apelaciju Radivoja Abazovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Abazovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Kž-08-000 064 od 20. maja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-K-07-000 013 od 25. februara 2008.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Abazović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 24. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 064 od 20. maja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-K-000 013 od 25. februara 2008. godine.

2. Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je Optužnicom broj KT-107/07 od 29. oktobra 2007. godine apelanta optužilo zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio («Službeni glasnik RS» br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 3/96 i 49/03; u daljnjem tekstu: KZRS).

3. Okružni sud je Presudom broj 014-0-K-07-000 013 od 25. februara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelanta proglasio krivim što je 27. marta 1992. godine u Sokocu, ispred tadašnjeg kruga preduzeća GP «Bosna putevi», nakon što je obišao magacin eksploziva i vozilom prošao pored stražarske kućice u kojoj su bili radnici-čuvari obezbjeđenja, došao u verbalni sukob sa Ahmetom Ćerimovićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji se tada nalazio na svom radnom mjestu. Nakon toga je, kako je navedeno u izreci presude, apelant izašao iz svog vozila i krenuo ka čuvarima, te iz pištolja nepoznate marke i kalibra koji je držao u ruci, sa bliske udaljenosti ispalio jedan hitac u pravcu oštećenog nanijevši mu prostrijelnu ranu u predjelu grudnog koša, u namjeri da ga liši života. Tom prilikom oštećeni je zadobio smrtonosne povrede, te je smrt nastupila uslijed oštećenja vitalnih organa i krvarenja u grudnu šupljinu. Od tih povreda oštećeni je preminuo na licu mjesta. Apelant je, kako je dalje navedeno, drugog lišio života i time je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je na okolnosti izvršenja predmetnog krivičnog djela optužba izvela dokaze saslušanjem većeg broja svjedoka, saslušanjem svjedoka oštećenog, saslušanjem vještaka medicinske struke dr. Hamze Žuje, pročitan je obdukcijski zapisnik Instituta za sudsku medicinu Sarajevo od 30. marta 1992. godine i zapisnik o saslušanju vještaka Hamze Žuje od 30. septembra 1993. godine. Odbrana je tokom postupka izvela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. Obrazlažući dalje, Okružni sud je istakao da je nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, utvrdio odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Okružni sud je naveo da je iskaz svjedoka Milovana Lopatića, jedinog svjedoka očevica, ocijenjen kao objektivan, pouzdan i tačan, jer su tim iskazom potvrđene kao nesporne sve bitne činjenice koje se odnose na mjesto, vrijeme i način događaja, te uzrok nastale posljedice. U tom smislu, svjedok je, kako je dalje navedeno, na uvjerljiv način iznio okolnosti kako i zbog čega je apelant u kritičnom momentu djelovao na način kako je opisano u činjeničnom supstratu optužnice. Navedenom događaju, odnosno apelantovom pucanju iz pištolja prethodilo je, kako je istakao ovaj svjedok, verbalno obraćanje i apelantova psovka upućena oštećenom, a u vezi sa načinom na koji ga je ovaj pozdravio. Nakon izlaska iz vozila, kako je dalje naveo svjedok, apelant je sa uperenim pištoljem prišao oštećenom na udaljenosti od 1 do 1,5 metra, nakon toga je iz pištolja ispalio jedan hitac a zatim je oštećeni pao na zemlju. Iskaz ovog svjedoka, kako je dalje obrazložio Okružni sud, u svim bitnim činjenicama je saglasan sa većim dijelom iskaza svjedoka D.G. i R.Č., zatim iskazom svjedoka M.K., pripadnikom policije PS Sokolac, koji je, po obavijesti o događaju, došao na lice mjesta i uvjerio se da je oštećeni, kojeg je on poznavao, ubijen iz vatrenog oružja. Iz iskaza sudskog vještaka medicinske struke, njegovog nalaza i mišljenja, kao i ostalih materijalnih dokaza, Okružni sud je utvrdio da je u momentu ispaljivanja metka oštećeni bio u stojećem položaju i da su povrede po karakteru apsolutno smrtonosne povrede, a da rana odgovara zrnu metka kalibra 9,00 mm. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je zrno moglo biti i manjeg ili većeg kalibra, što ovisi o uglu iz kojeg je u oštećenog pucano. Budući da nije osporena činjenica da je apelant zaista izvršio ispaljenje, sud nije posebno utvrđivao kolikim kalibrom zrna je oštećenom nanesena smrtonosna povreda. Apelantov iskaz nije doveo u sumnju valjanost i dokaznu snagu svih izvedenih dokaza jer odbrana nije osporila da je kritičnog dana apelant izvršio ispaljenje metka iz pištolja koji je držao u ruci a što je prouzrokovalo smrt oštećenog. Apelantov iskaz, kako je dalje naveo sud, bio je usmjeren u pravcu dokazivanja da je on počinio drugo krivično djelo, ubistvo iz nehata, ali kako se niti jednim drugim izvedenim dokazom takvi navodi odbrane nisu podudarali, niti su bili međusobno saglasni, sud je ocijenio da je apelantov iskaz u cjelini suprotan svim izvedenim dokazima i dat samo s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Ocjenjujući apelantov psihički odnos prema izvršenom djelu, pri čemu njegova uračunljivost nije dovedena u sumnju, Okružni sud je utvrdio da je apelant krivično djelo ubistva počinio s umišljajem, jer je bio svjestan djela i htio je njegovo izvršenje. Pri odmjeravanju kazne sud je imao u vidu, kako je dalje navedeno, sve okolnosti koje imaju utjecaja na to da kazna bude manja ili veća, a izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina primjerena je i adekvatna stepenu društvene opasnosti.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-08-000 064 od 20. maja 2008. godine apelantovu žalbu odbio i presudu Okružnog suda potvrdio. U pogledu navoda žalbe koji se tiču bitne povrede odredaba krivičnog postupka koji se odnosi na sredstvo kojim su oštećenom nanesene smrtonosne povrede, Vrhovni sud je naveo da presudom Okružnog suda nije došlo do povrede identiteta optužbe tim što je taj sud umjesto «pištolj tt-cal 7,62 mm» unio riječi «pištolj nepoznate marke i kalibra», niti je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu. Naime, kako je dalje obrazloženo, pri nespornoj činjenici da su povrede oštećenom nanesene iz pištolja, a to utvrđenje nije dovedeno u pitanje ni iskazima saslušanih svjedoka niti apelantovim svjedočenjem u vlastitom predmetu, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez značaja je činjenica koja se odnosi na marku i kalibar pištolja. Dalje, nema protivrječnosti u izreci presude niti protivrječnosti izreke i razloga presude niti odsustva razloga o odlučnim činjenicama. Budući da je prvostepena presuda iznijela iscrpnu argumentaciju u pogledu ocjene svih dokaza čiji je sadržaj u presudi iznesen na način koji propisuje odredba člana 296. stav 7. Zakona o krivičnom postupku RS, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Iako žalba nije osporavala odluku o kazni, Vrhovni sud je, u smislu člana 314. istog zakona, ispitao i ovu odluku i ocijenio da je izrečena kazna primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti i da je nužna da bi se ostvarila svrha kažnjavanja sa aspekta generalne i specijalne prevencije.

6. Apelant se žali da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zbog pogrešne ocjene dokaza i povredi osnovnih procesnih prava koja se tiču prava na odbranu. Ove tvrdnje apelant dovodi u vezu sa izmjenom činjenice koja se tiče sredstva izvršenja krivičnog djela, budući da do zaključenja glavnog pretresa nije izmijenjen činjenični navod kojim se tvrdi da je krivično djelo počinjeno pištoljem kalibra 7,62 mm, za koji nije ni sporio da ga je posjedovao. Međutim, nalaz vještaka ukazuje na to da su povrede oštećenom nanesene pištoljem kalibra 9 mm i to je, kako apelant tvrdi, bitna činjenica koju je trebalo utvrditi, na način da se on o tome izjasni. Vrhovni sud, prema apelantovom mišljenju, nije dao valjano obrazloženje koje se tiče izmjene izreke presude u pogledu sredstva izvršenja krivičnog djela u odnosu na optužnicu. Osim navedenog, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio zakon i zbog toga što je u svojoj presudi naveo da u pogledu ocjene dokaza prihvata argumentaciju Okružnog suda ne dajući pri tom obrazloženje u kojem dijelu je ta presuda dala valjane razloge na kojima je utemeljena.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je prvostepeni sud, prema njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer mu nije omogućeno da se izjasni na činjenicu sredstva izvršenja krivičnog djela. Obrazloženje i zaključci u pogledu njegove krivnje ne zadovoljavaju standard pravičnog suđenja. Smatra da sud koji je odlučivao o žalbi nije tretirao žalbu u skladu sa Evropskom konvencijom.

10. Ustavni sud u vezi sa apelantovim navodima naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U konkretnom slučaju Okružni sud je predmetne dokaze posebno razmotrio i dao odgovarajuće obrazloženje a Vrhovni sud je to potvrdio ističući da u cijelosti prihvata argumentaciju Okružnog suda jer je ocjena dokaza data na način kako je propisano odredbom člana 296. stav 7. Zakona o krivičnom postupku RS. U pogledu dijela izreke presude koji se tiče sredstva izvršenja krivičnog djela, Vrhovni sud je istakao da je sud ovlašten u izreku presude unijeti one činjenice i okolnosti koje je nakon izvođenja dokaza na glavnom pretresu utvrdio. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su povrede kod oštećenog nanesene ispaljivanjem metka iz pištolja i da apelant nije osporio činjenicu da je kritičnog dana izvršio ispaljivanje, bez značaja je utvrđenje činjenice koje se tiče marke i kalibra pištolja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da sredstvo izvršenja ne čini konstitutivni element krivičnog djela ubistva, a kako svim provedenim dokazima, čak i apelantovim svjedočenjem, kao i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke nije dovedeno u pitanje na koji način su oštećenom nanesene povrede, to je nebitna činjenica da li je bio u pitanju pištolj kalibra 9 mm ili 7,62 mm. Nalazom vještaka je potvrđeno da je kalibar mogao biti veći ili manji od onog koji je utvrđen u obdukcijskom nalazu, ovisno o uglu i blizini ispaljivanja metka u oštećenog.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/08 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio