Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2370/08 (M. K.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2370/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2370/08, rješavajući apelaciju Mileta Kovče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Kovče podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000805 od 6. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Rs-006-0-Gž-06-000609 od 11. junuara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj Rs-409/04 od 14. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Kovčo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 31. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 07-000805 od 6. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 609 od 11. junuara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-409/04 od 14. juna 2006. godine.
2. Iz dokumentacije predmeta spisa proizlazi da je apelant bio zaposlenik Muzičkog društva Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu administrator - nastavnik muzike od 1982. godine, da je u toku 1992. godine prestao raditi zbog ratnih okolnosti, te da je bio mobilisan kao pripadnik Oružanih snaga RBiH u periodu od 4. aprila 1992. godine do 23. aprila 1996. godine. Nakon završetka ratnih dJejstava i uspostave mira, apelant se obratio prvotuženom kao svom poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa. Pošto prvotuženi nije donio odluku o apelantovom radnopravnom statusu, apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), koja je usvojila apelantovu žalbu i donijela Rješenje broj 04-I-34-355/00-674-38-649-1 od 6. maja 2003. godine, te naložila prvotuženom da u roku od 15 dana od prijema rješenja donese odluku o apelantovom radnopravnom statusu, u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Pošto ni nakon toga prvotuženi nije postupio po nalogu Kantonalne komisije, apelant je 29. oktobra 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog i Općine Travnik (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi uspostave radnopravnog statusa i naknade neisplaćenih plaća.
3. Apelant je u toku sudskog postupka (14. jula 2005. godine) uredio tužbeni zahtjev nakon što je na pripremnom ročištu saznao da je od prvotuženog dobio otkaz, kad mu je uručena kopija Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01-16/96 od 16. aprila 1996. godine, te zatražio da se poništi navedeno rješenje prvotuženog o prestanku radnog odnosa, zatim, da mu se uspostavi radnopravni status, te da se obavežu prvotuženi i drugotužena na isplatu zaostalih plaća za period od 1. januara 1996. godine do 30. aprila 2005. godine, u ukupnom iznosu od 22.485,59 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Presudom Općinskog suda broj Rs-409/04 od 14. juna 2006. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito Rješenje prvotuženog o prestanku radnog odnosa broj 01-16/96 od 16. aprila 1996. godine, da se ono poništi i obaveže prvotuženi da apelantu uspostavi radnopravni status, da ga vrati na radno mjesto na kojem je radio, tj. mjesto nastavnika muzike, te da mu prvotuženi i drugotužena isplate zaostale plaće u ukupnom iznosu od 22.484,59 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2005. godine pa do isplate, te da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 2.563,00 KM je odbijen. Apelant je, također, obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka drugotužene odbijen.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Rješenje Kantonalne komisije broj 04-I-34-355/00-674-38-649-1 od 6. maja 2003. godine utvrđeno da se apelant, nakon donošenja ZOR-a, obratio prvotuženom za uspostavu radnopravnog statusa, da prvotuženi nije donio odluku o radnopravnom statusu apelanta, te da je žalba proslijeđena na rješavanje Kantonalnoj komisiji. Kantonalna komisija je, postupajući po apelantovoj žalbi, donijela navedeno rješenje, usvojila apelantovu žalbu i naložila prvotuženom da u roku od 15 dana od prijema rješenja donese odluku o apelantovom radnopravnom statusu, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a. Dalje, sud obrazlaže da je Kantonalna komisija utvrdila da je apelant bio u radnom odnosu kod prvotuženog 31. decembra 1991. godine, da je apelant zaposlenik prvotuženog koji u međuvremenu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, te da prvotuženi nije apelantu riješio radnopravni status u predviđenom roku, do 5. maja 2000. godine. Sud je, također, istakao da je među strankama nesporno da prvotuženi protiv rješenja Kantonalne komisije nije izjavljivao žalbu Federalnoj komisiji, te da je navedeno rješenje kojim je apelant stekao status zaposlenika na čekanju posla postalo konačno i izvršno, a u kojem statusu, shodno odredbama člana 143. stav 1. ZOR-a, mogao je ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu citiranog zakona, ukoliko ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na rad.
6. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je Rješenje prvotuženog o prestanku radnog odnosa apelantu broj 01-16/96 od 16. aprila 1996. godine nezakonit i ništav akt koji ne može proizvoditi pravno djejstvo u smislu prestanka radnog odnosa apelantu kod prvotuženog sa 3. aprilom 1992. godine. Pošto je nesporno da prvotuženi apelanta nije u roku iz člana 143. stav 1. ZOR-a pozvao na rad kao zaposlenika na čekanju posla (tj. u periodu od 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine) a ni kasnije, proizlazi da je njemu prestao radni odnos kod prvotuženog po sili zakona sa 5. majom 2000. godine, shodno odredbama člana 143. stav
4. ZOR-a, uz pravo na otpremninu u visini propisanoj članom 50. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a («Službene novine Federacije BiH» broj 32/00). Sud je, također, naveo da je apelant kao zaposlenik na čekanju posla u tom statusu mogao ostati najduže do 5. maja 2000. godine, te da je imao pravo na naknadu plaće u visini koju odredi prvotuženi, ovisno od finansijskih prilika u kojim se nalazi, a da nakon 5. maja 2000. godine prvotuženi nije bio dužan apelantu isplaćivati naknadu plaće. Sud je ocijenio da je nezakonito Rješenje prvotuženog broj 01-16/96 od 16. aprila 1996.godine o prestanku radnog odnosa apelantu, budući da je apelantu rješenjem Kantonalne komisije utvrđen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla zaključno sa 5. majom 2000. godine, kada mu prestaje radni odnos po sili zakona. Dalje, sud je ocijenio da radni odnos apelantu nije mogao prestati po sili zakona sa 3. aprilom 1992. godine, kako je to pogrešno utvrdio prvotuženi pobijanim rješenjem o prestanku radnog odnosa. Pošto prvotuženi nije postupio po rješenju Kantonalne komisije i nije donio odluku o apelantovom radnopravnom statusu, u smislu da ga je pozvao na posao najkasnije do 5. maja 2000. godine, apelantu je prestao radnopravni status zaposlenika prvotuženog po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, od kada ne postoji institut zaposlenika na čekanju posla, a apelant je imao pravo samo na potraživanje otpremnine. Na kraju Općinski sud je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi na uspostavu radnopravnog statusa zaposlenika i vraćanje na radno mjesto na kojem je radio prije uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa (radno mjesto nastavnika muzike), kao i isplatu zaostalih plaća za period 1. januar 1996. godine do 30. aprila 2005. godine, u ukupnom iznosu od 22.484,59 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2005. godine do isplate odbio u cijelosti kao neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 609 od 11. januara 2007. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, sublimirajući činjenično stanje, naveo da je nesporno da se apelant obraćao prvotuženom za povrat na posao, te da je kasnije podnio zahtjev Kantonalnoj komisiji koja je donijela rješenje i naložila tuženom da apelantu uspostavi radnopravni status, te da prvotuženi nije ulagao žalbu i da je navedeno rješenje postalo pravosnažno i konačno. Rješenjem Kantonalne komisije definiran je apelantov radnopravni status, pa je ovim rješenjem de facto stavljeno van snage Rješenje prvotuženog broj 01-16/96 od 16. aprila 1996. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, te po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebno utvrđivati nezakonitost ovog rješenja. Kantonalni sud je dalje naveo da je nesporno da prvotuženi nije pozvao apelanta na posao, u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. ZOR-a, tako da mu je radni odnos po sili zakona prestao sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je zatražio da mu se uspostavi radnopravni status na način da se obaveže prvotuženi da ga vrati na mjesto nastavnika muzike, te da mu isplati zaostale plaće u iznosu od 22. 484,59 KM.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000805 od 6. maja 2008. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je, nakon što je interpretirao utvrđeno činjenično stanje, istakao da je apelant svojim prvobitnim tužbenim zahtjevom tražio da se tužena obaveže da ga vrati na posao, u skladu sa članom 143. ZOR-a, te da mu isplati plaće za period od 1996. godine do 2002. godine u ukupnom iznosu od 14.313,96 KM, te da je u toku postupka ( 14. jula 2007. godine) preinačio tužbeni zahtjev, tražeći da se poništi rješenje prvotuženog o prestanku radnog odnosa sa 16. aprilom 1996. godine i da se, pored uspostave radnopravnog statusa, prvotuženi i drugotužena obavežu da mu isplate zaostale plaće za period od 1. januara 1996. godine do 30. aprila 2005. godine u ukupnom iznosu od 22.484,59 KM. Vrhovni sud je naveo da je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant tražio da se poništi rješenje prvotuženog o prestanku radnog odnosa doneseno 16. aprila 1996. godine, te da su taj apelantov zahtjev sudovi odbili, ocjenjujući da je navedeno rješenje već poništeno rješenjem Kantonalne komisije kojim je utvrđen apelantov radnopravni status kao zaposlenika na čekanju posla, zaključno sa 5. majom 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos po sili zakona. Vrhovni sud je ocijenio da ovakav stav nižestepenih sudova nije ispravan i istakao da je odluka donesena povodom «postavljenog zakona» ispravna. Vrhovni sud je dalje naveo da je nesporno da apelant nije znao da je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, jer je apelantu uručeno tek 18. oktobra 2005. godine. Međutim, nasuprot apelantovom revizijskom prigovoru da nije lično primio rješenje o prestanku radnog odnosa, Vrhovni sud je istakao da je apelant o povredama svojih prava sigurno saznao još tokom 1996. godine, jer nije radio, i o spornom rješenju je mogao saznati preko oglasne ploče na kojoj je rješenje bilo objavljeno (tu činjenicu apelant nije osporavao), a koje je apelant mogao da vidi odlaskom u prostorije prvotuženog. Vrhovni sud je naveo da je tužba kojom je postavljen zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, u smislu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, mogla biti podnesena u roku od 45 dana od dana saznanja za povredu, odnosno mogućnosti da objektivno sazna za povredu i postojanje odluke, a koju apelant nije podnio u navedenom roku, pa je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva apelantova tužba trebalo da bude odbačena. Vrhovni sud je istakao da, pošto apelant nije dokazao da je bio u radnom odnosu sa prvotuženim u periodu u kojem je potraživao zaostale plaće, to nije osnovan ni njegov zahtjev za novčano potraživanje. Također je naveo da u postupku apelant nije tražio isplatu naknade za vrijeme čekanja, a što bi proizlazilo iz prava koje je utvrđeno rješenjem Kantonalne komisije, nego je tražio isplatu zaostalih plaća, što se može osnovano tražiti samo kada je zaposlenik bio na poslu. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud u tom smislu pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe ZOR-a i time mu onemogućili ostvarivanje prava iz radnog odnosa koja su mu prekršena nezakonitim postupanjem prvotuženog. Apelant je naveo da je nesporno utvrđeno da je bio u radnom odnosu kod tuženog, da mu u spornom periodu nije omogućen povratak na posao, da mu nije isplaćivana zarada, niti bilo kakva naknada, te da nije ostvario pravo na otpremninu ili drugi vid naknade koji mu pripada shodno odredbama ZOR-u. Dalje, navodi da se u spisima predmeta nalazi pravosnažno i izvršno rješenje Kantonalne komisije kojim je naloženo prvotuženom da donese odluku o njegovom radnopravnom statusu, te odluka Ombudsmana Federacije BiH - Ureda u Travniku sa preporukom odgovornim da se riješi njegov radnopravni status, a što predstavlja odlučne činjenice koje je sud morao ocijeniti. Dalje je naveo da mu je tuženi dao otkaz 15. aprila 1992. godine, u vrijeme dok je bio pripadnik Oružanih snaga RBiH, te da je tuženi izvršio nezakonitu odjavu sa evidencije Zavoda za PIO 4. maja 2005. godine. Također je naveo da sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, pa ukoliko je našao da je tužbeni zahtjev pogrešno postavljen, bio je obavezan da na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeni materijalno pravo, u konkretnom slučaju odredbe ZOR-a.
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prilikom odlučivanja o reviziji ocijenio sve apelantove navode i ispitao sve razloge na kojima je utemeljena drugostepena presuda, te da nije našao da su apelantova prava povrijeđena i da u svemu ostaje kod razloga datih u svojoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je odluka donesena u skladu sa zakonom i Ustavom.
11. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj presudi odgovorio na sve apelantove žalbene navode u pogledu prestanka radnog odnosa i naknade neisplaćenih plaća. Također je naveo da nema povreda prava na koja ukazuje apelant, te da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj presudi. Predlaže da se apelacija odbije.
12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je odluka donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
13. Prvotuženi u odgovoru na apelaciju je naveo da su sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa i naknadi neisplaćenih plaća, te da u toku postupka, kao i samim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, ni prava zagarantovana Evropskom konvencijom. Također je naveo da je Muzičko društvo Travnik registrovano kao Udruženje građana prema članu 2. Zakona o udruženjima i fondacijama («Službene novine Federacije BiH» broj 45/02), čija svrha nije sticanje dobiti, nego rad Društva isključivo baziran na amaterskoj osnovi. Smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije.
14. Drugostužena u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija u potpunosti neosnovana, te da su presude redovnih sudova zakonite. Također je navela da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Predlaže da Ustavni sud apelantove navode ocijeni kao neosnovane i apelaciju odbije.
15. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Član 143.c Odluke federalne, odnosno kantonalne komisije su:
1.konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno član 143. ZOR-a, i time mu onemogućili ostvarivanje prava iz radnog odnosa koja su prekršena nezakonitim postupanjem prvotuženog iako se u spisima predmeta nalazi pravosnažno i izvršno rješenje Kantonalne komisije kojim je naloženo prvotuženom da donese odluku o njegovom radnopravnom statusu, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a.
19. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
20. Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 04-I-34-355/00-674-38- 649-1 od 6. maja 2003. godine naloženo prvotuženom da u roku od 15 dana od prijema rješenja donese odluku o apelantovom radnopravnom statusu u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu. Kantonalna komisija navedenim rješenjem je utvrdila da je apelant bio u radnom odnosu kod prvotuženog 31. decembra 1991. godine, da kao zaposlenik prvotuženog nije u međuvremenu zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, te da prvotuženi nije apelantu riješio radnopravni status u predviđenom roku do 5. maja 2000. godine. Dalje, nesporno je da prvotuženi (kao i apelant) protiv navedenog rješenja Kantonalne komisije nije izjavljivao žalbu drugostepenom organu (Federalnoj komisiji), te da je navedeno rješenje kojim je apelant stekao status zaposlenika na čekanju posla, a u kojem je, shodno članu 143. stav 1. ZOR-a, mogao ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona ukoliko ga poslodavac prije isteka ovog roka ne pozove na rad, postalo konačno i izvršno.
21. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi u konačnici odbili apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe člana 143. ZOR-a. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da rješenje Kantonalne komisije nije osporavano od prvotuženog pa je apelant, budući da prvotuženi-poslodavac nije postupio po njemu, mogao, shodno odredbama važećih propisa, pokrenuti postupak izvršenja predmetnog rješenja Kantonalne komisije, što prema stanju spisa nije učinio.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi vezani za tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava stoga što je o apelantovim pravima iz člana
143. ZOR-a odlučeno Rješenjem Kantonalne komisije broj 04-I-34-355/00-674-38-649-1 od 6. maja 2003. godine koje je, u smislu člana 143.c stav 2. ZOR-a, postalo konačno.
23. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović