Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2372/08 (O. H.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2372/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2372/08, rješavajući apelaciju Omera Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Halilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 291 od 18. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1065/03 od 21. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Halilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 29. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 291 od 18. aprila 2008. godine i Presude Okružnog sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1065/03 od 21. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci broj P-592/01 od 11. novembra 2002. godine UPP «Eureka-Motel» Gradiška (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 18.272,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 5. jula 2002. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.870,00 KM. Dio apelantovog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje zatezne kamate je odbijen.

3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tuženi. Presudom Okružnog suda broj Gž-1065/03 od 21. oktobra 2005. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete koja je proistekla iz štetnog događaja, krađe apelantovog automobila i to marke «Volkswagen» tipa «Golf», koji je ukraden ispred objekta tuženog čije je ugostiteljske usluge koristio apelant. Istaknuto je da među strankama nije sporno da je apelant koristio usluge tuženog a koje su se sastojale u noćenju u ugostiteljskim prostorijama tuženog (račun od 4. novembra 2001. godine), te da se pred objekt tuženog dovezao svojim automobilom koji je parkirao na parkingu ispred motela. Dalje je utvrđeno da nije sporno da tuženi raspolaže podesnim prostorijama za smještaj auta.

5. Okružni sud je naveo da je, prema nalaženju prvostepenog suda, između apelanta i tuženog zaključen ugovor o ostavi (ugostiteljskoj ostavi) pa je tuženi kao ostavoprimac bio dužan da stvar čuva i da je vrati kad ostavodavac zatraži tu stvar. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, pogrešan je stav prvostepenog suda da su apelant i tuženi zaključili ugovor o ostavi u vezi sa čuvanjem apelantovog vozila, u smislu odredbe člana 724. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je naveo da odgovornost ugostitelja za štetu na stvarima nastaje od trenutka kada su oni ili njihovi radnici preuzeli stvari od pojedinih lica kao njihovih budućih gostiju, a ne od trenutka kada su ta lica upisana u knjigu putnika kao gosti hotelskog preduzeća pa ugostiteljsko preduzeće odgovara za štetu nastalu nestankom stvari koje je u iznajmljenu sobu unio gost. Pri tome je Okružni sud napomenuo da javna garaža (parking prostor) nije predmet ostave pa samim tim ni obezbjeđenje parking prostora ne može proizvoditi obaveze iz ugovora o ostavi. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, proizlazi da kada ugovor o ugostiteljskoj ostavi nije ni nastao, ugostitelj odgovara za štetu na stvarima gosta prema općim pravilima o odgovornosti za štetu a ne prema odredbama o ugostiteljskoj ostavi.

6. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 154. ZOO-a (odgovornost po osnovu krivice) i člana 173. ZOO-a (pretpostavka uzročnosti) iz kojih proizlazi da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da neko lice pretrpi štetu već da se ostvare i druge pretpostavke za odgovornost (opće). To su postojanje subjektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između radnji i posljedice i posebno krivica za opasnost stvari, odnosno djelatnosti koje su bile uzrok štete.

7. U odnosu na konkretan slučaj Okružni sud je našao da apelant ničim nije dokazao da su radnje tuženog bile u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant, te da se stoga mora uzeti u obzir pravilo o teretu dokazivanja.

8. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe ugovora o ostavi, te kako apelant nije dokazao krivicu tuženog, uvaženi su žalbeni navodi tuženog da apelant nije pružio dokaze na pitanja ko je, kada, kako i da li je zaključen ugovor o ostavi.

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 291 od 18. aprila 2008. godine odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da za štetu na automobilu ili onu koja nastane njegovim otuđenjem (koji je gost ostavio ispred ugostiteljskog objekta) ne odgovara ugostitelj. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant neosnovano smatra da je tuženi odgovoran za štetu prema odredbi člana 724. ZOO-a. Prema odredbi tog člana, ugostitelj kao ostavoprimac odgovara za naknadu štete samo za stvari za koje se ugostitelj smatra ostavoprimcem. Prema odredbi člana 724. ZOO-a, to su predmeti koje gosti donesu. Za automobil ispred hotela ne može se reći da je donesena ili unesena stvar, bez obzira na to gdje je to vozilo smješteno. Ne može se smatrati da ugostitelj može kontrolirati, odnosno čuvati vozilo parkirano ispred hotela. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, kako nije riječ o vozilu smještenom u garaži nego na otvorenom prostoru, dostupnom svima, nije riječ ni o odgovornosti prema odredbi člana 729. ZOO-a.

11. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju, bez obzira na izjavu radnika tuženog da je vozilo parkirano ispred ugostiteljskog objekta sigurno, nije zaključen ugovor o ostavi, jer tuženi nije preuzeo obavezu čuvanja vozila već je samo osigurao parking mjesto za vozilo. Vrhovni sud je pojasnio da se ugovorom o ostavi ostavoprimac obavezuje da stvar koju mu je predao ostavodavac čuva i vrati u istom stanju nakon proteka određenog vremena. Suština ostavoprimčeve obaveze sastoji se, dakle, u čuvanju stvari, pa kada takva obaveza nije preuzeta, jer to, suprotno apelantovoj tvrdnji, nije izjavila ni svjedokinja na ročištu od 11. novembra 2002. godine, navedeni ugovor nije ni nastao. Kada ugovor o ostavi ili ugostiteljskoj ostavi nije ni nastao, ugostitelj odgovara za štetu na stvarima prema općim pravilima odgovornosti za štetu, a ne prema odredbama o ugostiteljskoj ostavi. Zbog toga, prema nalaženju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogriješio kada je u razlozima (koje je prihvatio i Vrhovni sud) svoje presude objasnio zašto se nisu ispunili uvjeti za dosuđenje naknade štete apelantu na teret tuženog prema pravilima sadržanim u odredbi člana 154. ZOO-a.

12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da presuda Vrhovnog suda nije zasnovana na utvrđenim činjenicama i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da prilikom donošenja drugostepene presude i revizione presude sudovi nisu ocijenili izjave, kako samog apelanta, tako ni izjave saslušanih svjedoka. Smatra da je drugostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku kada nije otvorio sjednicu vijeća, na kojoj bi apelant iznio činjenice koje bi pojasnile navode žalbe, i na sjednicu pozvao parnične stranke, te da bi u tom slučaju drugostepena presuda bila sasvim drugačija i ne bi došlo do podnošenja revizije ni pogrešnog stava Vrhovnog suda.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke imajući pri tome u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te pri tome primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud nalazi da drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), o žalbi odlučuje u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. U smislu navedene odredbe, drugostepeni sud ima diskreciono pravo da ocijeni kada je neophodno u određenom predmetu zakazati raspravu. U konkretnom slučaju Okružni sud je u skladu sa svojim diskrecionim pravom odluku donio u sjednici vijeća, a u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u predmetnom postupku na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje zahtijeva meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2372/08 (O. H.) | Sudska praksa | Aktio