Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2467/08 (V. Š. i maloljetna L. Š.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2467/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2467/08, rješavajući apelaciju Vere Šumar i mldb. Ljubinke Šumar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vere Šumar i mldb. Ljubinke Šumar podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 725 od 27. augusta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000670 od 15. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1239/05 od 28. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vera Šumar i mldb. Ljubinka Šumar (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Srpca, koje zastupa Mirko Pjević, advokat iz Banjaluke, podnijele su 9. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000670 od 15. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1239/05 od 28. januara 2008. godine. Ustavni sud je 12. novembra 2008. godine zaprimio dopunu apelacije u kojoj su apelantice kao osporenu odluku navele i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 725 od 27. augusta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1239/05 od 28. januara 2008. godine u pravnoj stvari apelantica protiv tužene Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđenja i isplate, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da je ništav sporazum o poravnanju salda na deviznoj štednoj knjižici koju je izdao prednik tužene na ime prednika apelantica pod brojem 808-9, zaključen 19. juna 1981. godine, o negativnom saldu 31. decembra 1980. godine u iznosu od 5.434,78 DM, da su upisi izvršeni u navedenoj štednoj knjižici pod rednim brojem 15 o ispravci uplate od 26. jula 1979. godine u isplatnoj koloni u iznosu od 5.000,00 DM sa negativnim saldom u iznosu od 4.957,66 DM i upisi u kolonama pod rednim brojem 16 i 17 o negativnom stanju salda od 5.055,61 DM i 5.434,78 DM koji su izvršeni 19. juna 1981. godine nevažeći, te da se tužena obaveže po osnovu štednog uloga na deviznoj knjižici broj 808-9 da isplati apelanticama iznos od 5.734,00 KM na ime glavnog duga i 3.747,00 KM na ime obračunatih kamata od 1977. godine do 31. decembra 1988. godine, zakonske zatezne kamate na navedene iznose počev od 1. januara 1989. godine do isplate i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 KM kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je predmet parnice tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi ništavost sporazuma zaključenog između pravnog prednika apelantica Ljubomira Šumara i prednika tužene Privredne banke Sarajevo – Osnovna banka Banjaluka o postojanju negativnog salda na štednoj knjižici prednika apelantica, da se utvrdi da nisu pravno valjani upisi o ispravci jedne od uplata iznosa od 5.000,00 DM od 26. jula 1979. godine i upisi o negativnom stanju salda izvršeni 19. juna 1981. godine, kao i zahtjev da se tužena obaveže na isplatu iznosa koji je po spornoj štednoj knjižici naknadno uplatio prednik apelantica zbog utvrđenog negativnog salda, zakonske zatezne kamate i na naknadu troškova parničnog postupka. Također, sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je 26. jula 1979. godine izvršen upis dviju uplata od po 5.000,00 DM u deviznu knjižicu prednika apelantica i da u knjigovodstvenoj evidenciji tužene nisu evidentirane dvije uplate iznosa od po 5.000,00 KM, već samo jedna uplata. Sud je, smatrajući da apelantice nisu dokazale da je prednik apelantica istoga dana, to jest 26. jula 1979. godine, zaista izvršio dvije uplate iznosa od po 5.000,00 DM, te da je dozvoljeno greške učinjene prilikom obavljanja redovnih zadataka od radnika tužene, prilikom unosa podataka u štednu knjižicu (upisivanje većeg ili manjeg iznosa od uloženog ili isplaćenog, upisivanje dva puta istog iznosa ili iznosa u drugoj valuti i slično) ispraviti na način kako je u konkretnom slučaju učinjeno i da bi se u suprotnom dešavale situacije da jedna od strana, banka ili klijent, bez osnova stiču sredstva na štetu druge strane, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim, sud je istakao da je u sudskoj praksi prihvaćeno stanovište da upisi u štednoj knjižici koji su potvrđeni potpisom i pečatom ovlaštenog lica imaju karakter oborive zakonske pretpostavke, a kako se u konkretnom slučaju radi o oborivoj zakonskoj pretpostavci, to je dopušteno dokazivati nesaglasnost između upisa u štednu knjižicu i stvarnog uloga s tim da je teret dokazivanja na onom ko tvrdi suprotno. Najzad, sud je, na osnovu izvedenih dokaza u prvostepenom postupku, utvrdio da oba upisa uplata izvršenih 26. jula 1979. godine nisu ovjerena potpisom i pečatom ovlaštenog lica banke, već da je ovjeren i potpisan samo jedan upis, a to je utvrđeno na osnovu uvida u spornu deviznu knjižicu. Na osnovu toga, sud je zaključio da pravni prednik apelantica nije izvršio dvije uplate iznosa od po 5.000,00 DM 26. jula 1979. godine, već samo jednu uplatu.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000670 od 15. maja 2008. godine žalba apelantica je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude sud je naveo da je sporazum od 19. juna 1981. godine, koji su zaključili pravni prednici parničnih stranaka, regulisao između navedenih pravnih predaka stanje na štednoj knjižici u odnosu na uplate i podizanje novca. Sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da navedeni sporazum nije suprotan upisima u knjižicu zbog toga što je samo jedan upis potvrđen pečatom banke i potpisom ovlaštenog lica, te da se u konkretnom slučaju nisu ispunili zakonski uslovi za ništavost pravnog posla u smislu odredbe člana 1044. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) i navedeni sporazum nije zaključen suprotno navedenim upisima. Također, sud je ocijenio da je pravilna prvostepena odluka i da se navedeni sporazum ne može podvesti ni pod opći propis o nevažnosti ugovora iz člana 103. stav 1. ZOO, jer on nije suprotan upisima u knjižicu, te je zato pravno valjan. Na kraju, sud je konstatovao da naknadni upisi u knjižicu na osnovu zaključenog sporazuma nisu u suprotnosti sa upisima potvrđenim pečatom banke i potpisom ovlaštenog lica i navedeni upisi proizvode pravno djejstvo, jer nisu izvršeni na osnovu ništavog pravnog posla, već na osnovu stvorenog negativnog salda prednika apelantica na štednoj knjižici, a što je utjecalo na osnovanost tužbenog zahtjeva.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 725 od 27. augusta 2008. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelantica izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-
000670 od 15. maja 2008. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da su apelantice, shodno članu 316. stav 1. ZPP, u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP, navele da je vrijednost predmeta spora 9.481,00 KM, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice se žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te na povredu odredaba parničnog postupka. Također, apelantice ističu proizvoljnost u primjeni navedenih zakonskih propisa kako Osnovnog, tako i Okružnog suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glase:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud zapaža da su apelantice u momentu podnošenja apelacije kao osporene odluke navele presude Osnovnog i Okružnog suda, te da su naknadno dopunile apelaciju osporivši i odluku Vrhovnog suda kojom je njihova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 725 od 27. augusta 2008. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, jeste Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000670 od 15. maja 2008. godine.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović