Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2482/08 (T.B.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2482/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2482/08, rješavajući apelaciju T.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-07-001049 od 29. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000021 od 23. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 12. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001049 od 29. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000021 od 23. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj P-1043/00-I od 21. oktobra 2005. godine, u pravnoj stvari tužitelja-protivtuženog Bardha Gjolleshaja (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi utvrđenja prava vlasništva i raskida ugovora, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi kao isključivi vlasnik zgrade označene kao k.č. broj 2573/4 iz zk.ul. broj 6748 u k.o. Mostar, te ovlaštenikom prava korištenja na toj nekretnini koja služi redovnoj upotrebi zgrade, da mu apelant prizna isključivo vlasništvo, odnosno pravo korištenja dijelom 1/1, te da izda ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva i korištenja ili da u protivnom presuda zamijeni takvu ispravu. Usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev pa je Ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine (u daljnjem tekstu: ugovor), zaključen između parničnih stranaka 22. septembra 1989. godine, raskinut i tužitelj obavezan predati nekretninu apelantu i platiti mu troškove parničnog postupka u iznosu od 16.551,00 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000021 od 23. marta 2006. godine preinačena je prvostepena Presuda broj P-1043/00-I od 21. oktobra 2005. godine, tako da je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja i utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik sa dijelom 1/1 zgrade označene kao k.č. broj 2573/4 iz zk.ul. broj 6748 u k.o. Mostar, te ovlaštenik prava korištenja na istoj nekretnini, to jest dvorišta na kojem je izgrađena zgrada i koja služi njegovoj redovnoj upotrebi, pa je slijedom toga utvrđenja dužan apelant priznati tužitelja isključivim vlasnikom i ovlaštenikom prava korištenja sa 1/1 dijela na opisanoj nekretnini, te mu dati ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva i korištenja, ili će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, te je obavezan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.706,00 KM. Stavom drugim presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da se ugovor zaključen 22. septembra 1989. godine između apelanta kao prodavatelja, sa jedne strane, i tužitelja kao kupca, sa druge strane, a povodom nekretnine označene kao k.č. broj 2573/3 i 2573/6 (kao dijela nekretnine označene kao k.č. broj 2573/4), obje upisane u zk. ul. broj 6748 k.o. Mostar, raskida i da je tužitelj dužan predati apelantu navedene nekretnine na slobodno raspolaganje od lica i stvari.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su 22. septembra 1989. godine zaključili ugovor po kojem je apelant, kao prodavatelj, prodao tužitelju, kao kupcu, nekretninu označenu kao k.č. broj 2573/4, dvorište i kućište u površini od 360 m2, za kupoprodajnu cijenu u protuvrijednosti od 100.000,00 KM, kao i da nije sporno da je tužitelj na ime kapare dao protuvrijednost od 5.000,00 KM i prvu ratu od 40.000,00 KM. Sud je naveo da je sporno da li je tužitelj platio ostatak kupoprodajne cijene, kao i da se ne prihvata izjave tužitelja da je apelantu dao više od 45.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene kuće, te je zaključio da na navedeni način tužitelj nije ispunio dio svoje ugovorne obaveze. Zatim je sud istakao da je apelant, također, imao određene obaveze iz predmetnog ugovora, jer se, prema članu 4. ugovora, kao prodavatelj, obavezao izgraditi nedovršeni objekt na prodanoj nekretnini u skladu sa projektnom dokumentacijom koja je proglašena sastavnim dijelom ugovora. Obavezao se, naime, da će objekt ozidati, postaviti unutarnje pregrade bez maltera i fasade i završiti AB deku. Pored toga, obavezao se da će o svom trošku ishoditi ispravu za upis stambenog objekta u zemljišnu knjigu. Sud je utvrdio da navedene obaveze, prema zaključenom ugovoru, apelant nije izvršio kako je to prvostepeni sud pravilno utvrdio. Dakle, tužitelj nije djelomično ispunio svoju obavezu (nije platio 55.000,00 KM od ugovorenih 100.000,00 KM), a apelant svoju ugovornu obavezu iz člana 4. ugovora nije uopće ispunio.
5. Sud je naveo da pravo na raskid dvostranoteretnog ugovora, kao što je predmetni, pripada onoj strani koja je ispunila svoju obavezu, ili je pokazala spremnost da je ispuni. U konkretnom slučaju, apelant, kao jedna ugovorna strana, nije ispunio svoju obavezu, niti je bilo što učinio da je ispuni (nije ni pokušao završiti ugovorene radove, niti kupcu omogućiti uknjižbu), pa mu, prema tome, ne pripada pravo iz člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tražiti raskid ugovora. Shodno tome, pošto apelant nije ispunio svoju obavezu, sud je ocijenio da mu ne pripada pravo raskida ugovora, zbog toga što tužitelj nije ispunio u cijelosti razliku kupoprodajne cijene. Apelant je imao, eventualno, mogućnost tražiti ispunjenje tužiteljeve obaveze, to jest da mu plati ostatak kupoprodajne cijene, kao što i tužitelj ima pravo tražiti ispunjenje apelantove obaveze, u konkretnom slučaju, upis u zemljišnu knjigu kupljene nekretnine. Najzad, sud je istakao da tužitelj ima valjan pravni osnov za upis u zemljišnu knjigu kupljenog objekta, a to je navedeni ugovor, te da u suštini tužitelj traži da se kupljena nekretnina upiše u zemljišnu knjigu na temelju čega bi tužitelj postao vlasnik nekretnine, pošto se vlasništvo na nekretninama stječe upisom u zemljišnu knjigu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001049 od 29. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor 22. septembra 1989. godine, da su se tim ugovorom stranke obavezale da će apelant izvršiti radove na prodatom objektu navedene u članu 4. ugovora do 20. augusta 1990. godine, a da će tužitelj izvršiti plaćanje kupoprodajne cijene u tri ugovorene rate sa označenim novčanim iznosima svake rate s tim da prva rata bude isplaćena najkasnije do 20. augusta 1990. godine (tačka 2. ugovora). Zatim je utvrđeno da ni apelant do navedenog datuma nije izvršio svoju obavezu, a ni tužitelj nije izvršio do navedenog datuma isplatu prve rate kupoprodajne cijene, već je to učinio 18. marta 1991. godine, kako to revizija navodi. Revizijski prigovor da apelant nije izvršio radove prema ugovoru u roku, jer nije ni tužitelj izvršio plaćanje prve rate u roku, ne može se prihvatiti relevantnim, ocijenio je Vrhovni sud, pošto apelantova činidba iz ugovora nije uslovljena činidbom tužitelja, odnosno plaćanjem prve rate prodajne cijene.
7. Sud je istakao da revizija ne spori činjenicu da je nakon proteka roka u kojem je apelant trebalo da izvrši ugovorene radove na prodatom stambenom objektu tužitelj ih sam izvršio i da je vrijednost tih radova 15.000,00 KM, pa je sud zaključio da se time apelant saglasio i sa tužiteljevim useljenjem, odnosno stupanjem u posjed nekretnina, a što se može zaključiti i iz toga, kako slijedi iz izjava parničnih stranaka, da je apelant zahtijevao od tužitelja plaćanje preostale neisplaćene kupoprodajne cijene (što znači i pored toga što je prva rata plaćena izvan ugovorenog roka), tj. tražio ispunjenje ugovora. Također, sud je ocijenio da se apelant nije mogao uspješno pozivati na izmijenjene okolnosti (ratno stanje), da zbog njih nije ispunio ugovorom preuzetu obavezu pa da bi zbog tih izmijenjenih okolnosti mogao zahtijevati raskidanje ugovora, što ima u vidu odredba člana 133. stav 1. ZOO. Naime, po stavu 3. navedenog člana, strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze, pošto je u konkretnom slučaju apelantova obaveza da ispuni svoju obavezu iz ugovora dospjela daleko prije nastanka ratnih djejstava (po ugovoru je to do 20. augusta 1990. godine). Najzad, sud je istakao da, budući da je ugovor od 22. septembra 1989. godine zaključen u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti (član 9. stav 4), na osnovu njega je stečen valjan pravni osnov za uknjižbu vlasničkog prava u zemljišnu knjigu, kao što je to pravilno zaključio drugostepeni sud kad je udovoljio tužbenom zahtjevu. Na kraju, sud je zaključio da ni ostali revizijski navodi, kada se citiraju revizijske odluke u drugom predmetu, nisu dovele u sumnju pravilnost drugostepene presude, jer sud odluke za svaki predmet donosi na osnovu utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju i u skladu sa zakonskim propisima koji se primjenjuju.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te na povredu načela savjesnosti i poštenja koje je najčešće primjenjivana klauzula u građanskom pravu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović