Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2575/08 (S. T.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2575/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2575/08, rješavajući apelaciju Stipe Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Tomića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001466 od 20. oktobra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-001 479 od 6. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipo Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 20. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-001 479 od 6. juna 2008. godine. Ustavni sud je 1. februara 2010. godine zaprimio dopunu apelacije u kojoj je apelant kao osporenu odluku naveo i rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001466 od 20. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću broj Rs-704/05 od 11. jula 2007. godine, u pravnoj stvari tužitelja Nade Marjanović, Bahrije Delić, Raseme Hromadžić, Stipe Tomića, kao zakonskog nasljednika iza umrle Marije Tomić i Mirsade Alagić-Šabulić protiv tužene JU OŠ «Harmani I» (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate, vsp. 24.390,98 KM, obavezana je tužena da tužiteljima na ime neisplaćenih plata za 2004. godinu i na ime neisplaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2004. godinu isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose počev od datuma pobliže navedenih u izreci presude do konačne isplate, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.923,96 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-001 479 od 6. juna 2008. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu regresa za 2004. godinu u iznosu od 388,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. maja 2005. godine, pa do konačne isplate. U preostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude sud je naveo da tužena kao javna ustanova nije mogla obračunati i isplatiti plate i regres navedenim tužiteljima u manjim iznosima, nego kako je to određeno odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer je Kolektivnim ugovorom određen minimum prava. Sud je zatim istakao da je tužena obavezna na isplatu utuženih iznosa, jer su se tužitelji u spornom periodu nalazili u radnom odnosu kod tužene koja je javna ustanova i kod koje tužitelji ostvaruju svoja prava iz radnog odnosa, kao što je ispravno zaključio i prvostepeni sud, a to što se tužena finansira iz budžeta Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK) je u odnosu na tužitelje irelevantno, jer je to odnos između USK-a i tužene, a ne odnos između tužitelja i USK-a. Također, sud je naveo da je Kolektivni ugovor potpisan od strane ovlaštenog predstavnika Ministarstva obrazovanja USK-a i kao takav navedeni ugovor je obavezujući za tuženu, te utvrdio da način finansiranja tužene i odnos tužene i njenog osnivača nije od uticaja na prava tužitelja za isplatu naknada iz radnog odnosa kod tužene kao poslodavca.

4. Najzad, sud je naveo da je zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor za 2004. godinu u navedenom iznosu zatražila tužiteljica Marija Tomić, koja je u toku postupka umrla, a apelant je dokazao tokom postupka da je nasljednik imenovane, pa je prvostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava prvostepenom presudom dosudio apelantu i regres za godišnji odmor za 2004. godinu u navedenom iznosu. Naime, imajući u vidu šta je smisao regresa i zašto regres služi, Kantonalni sud je zaključio da je regres lično pravo zaposlenika, pa kako se radi o ličnom pravu takvo pravo u smislu Zakona o obligacionim odnosima nije prenosivo na nasljednike, te je u ovom dijelu pobijanu odluku preinačio i zahtjev apelanta kao neosnovan odbio.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001466 od 20. oktobra 2009. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-

001 479 od 6. juna 2008. godine. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da visina pobijanog dijela tužbenog zahtjeva nije u iznosu koga ima u vidu član 237. stav 2., te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je drugostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o radu i odredbe Kolektivnog ugovora. Također, apelant smatra da je u ovom slučaju, javna vlast odnosno tužena propustila ispuniti svoju obavezu prema Mariji Tomić, a što je dovelo do situacije u kojoj je drugostepeni sud zauzeo stanovište da posljedice neispunjavanja postavljenih obaveza treba da snosi apelant.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glase:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud zapaža da je apelant u momentu podnošenja apelacije kao osporenu odluku naveo presudu Kantonalnog suda, te je naknadno dopunio apelaciju osporivši i odluku Vrhovnog suda kojom je njegova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev- 08-001466 od 20. oktobra 2009. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-001 479 od 6. juna 2008. godine.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primjenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2575/08 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio