Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2688/08 («Kosig Dunav» osiguranje a.d., F. M. G.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2688/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2688/08, rješavajući apelaciju «Kosig Dunava» osiguranje a.d., Filijala Mrkonjić-Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Kosig Dunava» osiguranje a.d., Filijala Mrkonjić-Grad, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Ps 007322 08 PŽ od 19. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 11 71 Mals 007322 04 Mals od 18. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Kosig Dunav» osiguranje a.d., Filijala Mrkonjić-Grad (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Mile Marčić, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 3. septembra 2008 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 007322 08 PŽ od 19. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Mals 007322 04 Mals od 18. aprila 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Mals 007322 04 Mals od 18. aprila 2008. godine, u pravnoj stvari tužitelja «S-Telekoma» d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, v.s. 858,00 KM, obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 858,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. decembra 2000. godine do 18. maja 2001. godine po stopi koju su komercijalne banke plaćale na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja i od 19. maja 2001. godine do isplate, kamatu u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate u Republici Srpskoj, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Stavom drugim presude apelant je obavezan da tužitelju na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 940,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da iz provedenih dokaza, tačnije Ugovora-otpremnice broj 10143 (u daljnjem tekstu: ugovor) od 13. decembra 2000. godine, proizlazi da je navedeni ugovor zaključen u Mrkonjić-

Gradu između apelanta kao naručioca i tužitelja kao izdavača, da je apelant naručio dva primjerka imenika PTTRS, po cijeni od 390,00 KM, odnosno u ukupnom iznosu od 780,00 KM, da je ugovor potpisan i ovjeren pečatom tužitelja i da je potpisan i ovjeren apelantovim pečatom. Iako je apelantov zakonski zastupnik, direktor Milenko Rajković, izjavio da je ugovor potpisalo lice, to jest apelantov radnik, koje nije ovlastio da zaključuje takve vrste ugovora, sud je na osnovu ostalih dokaza zaključio da je apelantov zakonski zastupnik pristao na navedeno zaključenje ugovora, a posebno imajući u vidu činjenicu da je apelant platio račun broj 137/05 po navedenom ugovoru, koji je osnov za utuženo potraživanje.

3. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 358. stav 6. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik SFRJ» br. 29/78, 39/85,45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da povjerilac ima pravo da zahtijeva od dužnika ono što je dospjelo prije nego što je obaveza prestala protekom roka ili otkazom. Sud je naveo da to znači da, iako je iz izvedenih apelantovih dokaza utvrđeno da je u 2005. godini raskinut navedeni ugovor, među strankama je obaveza iz ugovora prestala za ubuduće, dok i dalje postoji apelantova obaveza prema tužitelju koju nije izmirio prije otkaza ugovora. Naime, sud je utvrdio da je navedenim ugovorom zasnovan pretplatnički odnos za narednih deset godina i njime je propisano da su kupac i prodavac saglasni da obaveze po ugovoru za prvu godinu prestaju kada prodavac isporuči, a kupac plati ugovorene i isporučene imenike, a za svaku narednu godinu kada kupac isplati pretplatni račun, a prodavac odštampa imenik i preda ga na poštu. Također, sud je istakao da je ugovor zaključen kao formularni ugovor, gdje jedna strana određuje sadržinu ugovora, najčešće na unaprijed propisanom obrascu i bez mogućnosti izmjena njegovih odredaba, a druga strana mu pristupa, te da pri tome uslovi ugovaranja moraju biti poznati ili su morali biti poznati prilikom zaključenja ugovora strani koja pristupa ugovoru da bi je i obavezivali (član 142. ZOO). U vezi s tim, sud je naveo da stavljanjem potpisa i pečata ugovornih strana na ugovor svaka od ugovornih strana izražava volju da pristaje na njegovo zaključenje i da prihvata obaveze koje su ugovorom propisane. Najzad, sud je sporna pitanja, koja su se odnosila na osnov potraživanja, riješio tako što nije uvažio apelantove prigovore da se radilo o nevažećem ugovoru koji ne uživa pravnu zaštitu, a kod nesporne činjenice da faktura broj 199/00 od 22. decembra 2000. godine, izdata na osnovu Ugovora od 13. decembra 2000. godine, nije plaćena, primijenjene su odredbe o općim djejstvima dvostranoobaveznih ugovora, kao i odredbe o posebnoj vrsti konkretnog ugovora (čl. 600. i 601. ZOO), te je stoga apelant obavezan na isplatu iznosa iz navedene fakture zajedno sa sporednim potraživanjima, kamatama i troškovima parničnog postupka.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Ps 007322 08 PŽ od 19. juna 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi u odnosu na valjanost zaključenog ugovora (u vidu otpremnice) jer valjanost ugovora sa aspekta nedostataka rušljivosti ili apsolutne ništavosti nije bila predmet raspravljanja u vidu incidentalnog ili samostalnog zahtjeva, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetni ugovor sadrži sve bitne elemente za njegovu presumptivnu punovažnost i da takav ugovor, kao izvor obligacije, proizvodi pravno djejstvo u smislu postojanja obaveze na ispunjenje onako kako obaveza glasi (čl. 17. i 262. ZOO). Također, sud je istakao da, pošto se činjenično utvrđenje ne može osporavati u ovoj vrsti sporova zbog reduciranih žalbenih razloga - član 433. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), sud je prihvatio činjeničnu osnovu spora koja proizlazi iz pismenih dokaza i nespornih navoda stranaka da faktura iz 2000. godine (na koju se i odnosi sporno potraživanje) nije plaćena, tako da je postignuta potpuna podudarnost uvjerenja oba suda o relevantnim činjenicama koje imaju osnovu u izvedenim dokazima. Na kraju, sud je naveo da ograničenje iz člana 433. ZPP, koje predstavlja usku granicu koja odvaja pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju ne ide nauštrb zakonitosti, jer je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze u smislu odredbe iz člana 8. ZPP i pravilno primijenio norme materijalnog prava koje odgovaraju konkretnom slučaju tako da je neosnovan i žalbeni navod da je obaveza prestala ispunjenjem (jer se radi o drugom računu broj 137/05 iz 2005. godine koji je plaćen 29. augusta 2005. godine, ali nije predmet ovog spora).

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, navodeći da je ugovor između apelanta i tužioca potpisao apelantov radnik, iako nije imao ovlašćenja za zaključenje bilo kakvog pravnog posla u apelantovo ime. Najzad, apelant ističe da navedeni radnik nije imao prethodnu, niti naknadnu saglasnost apelantovog zakonskog zastupnika, apelantovog direktora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2688/08 («Kosig Dunav» osiguranje a.d., F… | Sudska praksa | Aktio