Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2734/08 (T. Š.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2734/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2734/08, rješavajući apelaciju Tomice Šuška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomice Šuška podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-
000 259 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 593 od 14. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomica Šušak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 10. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 259 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 593 od 14. aprila 2008. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 064-0-P-07-000 593 od 14. aprila 2008. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tužena „Novogradnja-zanatstvo“ d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da mu na ime otpremnine isplati iznos označen u izreci presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka u utvrđenom iznosu, dok je apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant tužbom potraživao i naknadu plate za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine. Općinski sud je, pored ostalog, ukazao na relevantne dijelove člana 143. Zakona o radu kojim je regulisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plate za vrijeme čekanja (stav 3), da u statusu radnika na čekanju posla može provesti najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu (stav 1), odnosno da, ako ne bude pozvan na rad u ovom roku, zaposleniku prestaje radni odnos (stav 4). Najzad, ukazano je da je Zakon o radu („Službene novine FBiH“ broj 43/99) stupio na snagu 5. novembra 1999. godine. U konkretnom slučaju među strankama je bilo nesporno da apelant, kao zaposlenik na čekanju posla, nije pozvan na rad u navedenom zakonom propisanom roku, pa mu je radni odnos prestao po sili zakona, tj. 5. maja 2000. godine. Dalje, ukazano je da je deklaratornim Rješenjem tužene broj NO 29/06 od 5. decembra 2006. godine samo konstatovan prestanak radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da je pravo na platu jedno od prava iz radnog odnosa, pa pošto se apelant nakon 5. maja 2000. godine nije nalazio u radnom odnosu, ne može mu pripadati ni pravo na platu nakon navedenog datuma, a na temelju čega je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-08-000 259 od 17. jula 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da iz stanja spisa proizlazi, a što je bilo nesporno i među strankama, da apelant kao zaposlenik na čekanju posla nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, a budući da je Zakon o radu stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, apelantu je po sili zakona prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, kako je i navedeno u rješenju tužene od 5. decembra 2006. godine. S obzirom na to da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu plate za šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa, kao i zbog toga što je sud obavezan kretati se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u skladu sa članom 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Dalje, Kantonalni sud je istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne može utjecati stav prvostepenog suda, potvrđen i od drugostepenog suda, a koji je zauzet u nekim ranijim predmetima, jer sadržaj drugostepene odluke, što se žalbom zanemaruje, zavisi isključivo od razloga navedenih u žalbi, shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku, te što samostalnost i nezavisnost sudije u svakom predmetu ne bi smjela biti dovedena u pitanje nekim njegovim ranije zauzetim stavovima.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo „na rad i zaradu po osnovu rada“. Prema apelantovom mišljenju, članom 143. Zakona o radu garantovano je ne samo pravo na otpremninu već i pravo na naknadu šest plata. U vezi s tim, apelant ukazuje i na Presudu Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 481 donesenu, prema njegovom mišljenju, u identičnoj situacija kao što je njegova, a kojom je priznato i pravo na otpremninu i pravo na šest plata.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju apelant osporava presude Kantonalnog i Općinskog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu šest plata počev od 5. maja 2000. godine, smatrajući da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), te je zaključio «da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na rad i zaradu po osnovu rada. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantovano pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uslova rada. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je već razmotreno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović