Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2762/08 (M. Č., F. P., I. I., B. I., P. V.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2762/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2762/08, rješavajući apelaciju Marinka Čuture i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Marinka Čuture, Franje Pavlovića, Ivana Ivankovića, Bariše Ivkovića, Pilipa Vujeva, Eduarda Šeste, Mladena Badrova, Jure Đereka i Tomislava Čuića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-08-
000-375 od 9. jula 2008. godine, broj 010-0-GŽ-08-000 371 od 8. jula 2008. godine, broj 010-0-GŽ-08-000 561 od 18. augusta 2008. godine, broj 010-0-GŽ-08-000 459 od 10. decembra 2008. godine, broj 010-0-
GŽ-08-000 457 od 10. decembra 2008. godine, broj 010-0-GŽ-08-000 444 od 10. decembra 2008. godine, broj 010-0-GŽ-08-000 458 od 10. decembra 2008. godine, broj 010-0-GŽ-08-000737 od 9. aprila 2009. godine i broj 010-0-GŽ-08-000661 od 7. aprila 2009. godine i presuda Općinskog suda u Livnu broj P-655/03 od 2. jula 2008. godine i Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislav-Gradu, broj 068-2-P-
07-000 630 od 30. juna 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Čutura, Franjo Pavlović, Ivan Ivanković, Bariša Ivković, Pilip Vujeva, Eduard Šesto, Mladen Badrov, Jure Đerek i Tomislav Čuić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Stipo Babić, advokat iz Livna, Tomislav Baković i Predrag Kelava, advokati iz Tomislav-Grada, podnijeli su u periodu od 12. septembra 2008. godine do 26. juna 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), preciziranih u izreci ove odluke, i presuda Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općinskog suda, Odjeljenje u Tomislav-Gradu, preciziranih u izreci ove odluke.
2. Budući da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2762/08, AP 2768/08, AP 3299/08, AP 1025/09, AP 1027/09, AP 1035/09, AP 1036/09, AP 1996/09 i AP 2001/09 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2762/08.
3. Apelanti su bivši pripadnici Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju odredbi Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u HVO-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 19. novembra 1998. godine apelanti su pokrenuli postupke pred Općinskim sudom i Općinskim sudom, Odjeljenje u Tomislav-Gradu, protiv Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate na ime razlike plaće za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine, a neki od apelanata su tražili i isplatu regresa.
4. Presudama Općinskog suda i Općinskog suda, Odjeljenje u Tomislav-Gradu, broj P-808/03 od 2. aprila 2008. godine, broj P-667/03 od 2. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 083 od 14. maja 2008. godine, broj P-804/03 od 26. marta 2008. godine, broj P-645/03 od 26. marta 2008. godine, broj P-643/03 od 26. marta 2008. godine, broj P-668/03 od 26. marta 2008. godine i broj 068-2-P-07-000 630 od 30. juna 2008. godine tužena je obavezana da apelantima na ime neisplaćenih dijelova plaće i regresa za godišnji odmor isplati određene iznose pobliže precizirane u izrekama citiranih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknadu troškova postupka, dok je Tomislavu Čuiću višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen. Osporenom Presudom Općinskog suda broj P-655/03 od 2. jula 2008. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Jure Đereka kojim je tražio da mu tužena na ime razlike netoplaće za potraživani period isplati iznose precizirane u izreci osporene presude uz obrazloženje da provedenim dokazima nije utvrđena obaveza tužene da vrši isplatu razlike plaće do punog iznosa.
5. U obrazloženjima ostalih prvostepenih presuda je istaknuto da je apelantima dosuđena razlika plaća na temelju Pravilnika koji predstavlja valjan pravni osnov za potraživanja apelanata, pa, stoga, nisu prihvaćene primjedbe tužene da je Pravilnik u suprotnosti sa zakonom. Prigovore tužene o neblagovremenosti pojedinih tužbenih zahtjeva sud je jednim dijelom prihvatio u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Prilikom odlučivanja sud je imao u vidu odredbu člana 123. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojoj je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Tuženi nije osporio da nekim od apelanata nije isplatio regres za godišnji odmor pa im je sud dosudio tražene iznose na ime regresa i to na temelju Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba). Apelantima je, u skladu sa odredbom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dosuđena i zakonska zatezna kamata počevši od dana podnošenja tužbe.
6. Postupajući povodom žalbi tužene protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio osporene presude iz izreke ove odluke, kojima je žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio na način preciziran u izrekama osporenih presuda, dok je u preostalom dijelu žalbe odbio i potvrdio prvostepene presude, odnosno žalbe tužene u cijelosti odbio i potvrdio prvostepene presude. Žalbe apelanata protiv osporenih prvostepenih presuda iz izreke ove odluke Kantonalni sud je u cijelosti odbio kao neosnovane. U obrazloženjima osporenih presuda je istaknuto da je nesporno da su apelanti bili u vojnoj službi i djelatnici tužene na poslovima u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH, te da apelanti svoja potraživanja temelje na Pravilniku koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti FMO-a u VFBiH za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO-a i VFBiH, hrvatska komponenta, od 18. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Međutim, ono što je prema mišljenju Kantonalnog suda sporno je to da li je tužena bila obavezna isplatiti apelantima utužene iznose na ime razlike plaće s obzirom na to da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: R Hrvatska) nisu nikada bila dio sredstava budžeta FBiH. Naime, prema Sporazumu Federacije BiH i R Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), i to odredbom člana 2, određeno je da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti zavisno od priliva sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu R Hrvatske. Ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tužene, prema ocjeni ovoga suda, ne postoji obaveza tužene na isplatu plaća prema Pravilniku jer pretpostavka za isplatu plaća u iznosima koje apelanti traže je prethodno dostavljena finansijska pomoć iz R Hrvatske. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su zavisila od priliva doniranih sredstava R Hrvatske, pa kako su donirana sredstva izostala, to apelantima i nije isplaćivana plaća prema navedenom Pravilniku. Budući da je apelantima iz budžeta tužene osigurana plaća u visini kao i svim drugim pripadnicima VFBiH, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), to tužena nije obavezna apelantima isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće. Kada je u pitanju isplata regresa za potraživani period, Kantonalni sud je u pojedinim slučajevima zaključio da je prvostepeni sud određenim apelantima pravilno dosudio potraživanja na ime regresa na temelju Uredbe prema kojoj je regulirana visina naknade za korištenje godišnjeg odmora, dok je u nekim slučajevima odlučio da umanji iznos na ime regresa za 2000. godinu, u skladu sa odredbom člana 11. Uredbe.
7. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba ZPP. Također su istakli da su sudovi do 2006. godine imali jednu praksu, koja je od 2007. godine promijenjena, što dovodi do pravne nesigurnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanja, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluka zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima kao i odredbama Privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi, i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.
11. U vezi sa navodima apelanata da su osporenim odlukama diskriminirani zbog različite sudske prakse, Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1356/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, što bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović