Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3430/08 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3430/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3430/08, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 019385 08 Rev od 8. decembra 2009. godine, presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 019385 08 Gž od 13. oktobra 2008. godine, broj 58 0 P 019356 08 Gž od 10. februara 2009. godine, broj 58 0 P 019358 08 Gž od 23. marta 2009. godine i broj 58 0 P 019386 08 Gž od 21. maja 2009. godine i presuda Općinskog suda u Mostaru broj P.019385 06 od 16. juna 2008. godine, broj P.019356 06 od 10. jula 2008. godine, broj P.019358 06 od 2. oktobra 2008. godine i broj P. 07 58 019386 06 od 18. decembra 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 27. oktobra 2008. godine do 22. juna 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 3430/08, AP 578/09, AP 1037/09 i AP 1943/09. Dakle, ukupno su podnesene četiri apelacije, ali, s obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3430/08.
3. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci odluke, koje su potvrđene presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci odluke, udovoljeno je tužbenim zahtjevima Jagode Serdarević, Azre Džemat, Nadžide Drače i Vide Planinić (u daljnjem tekstu: tužiteljice), te je apelant obavezan da tužiteljicama na ime neisplaćenih i manje isplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa isplati novčane iznose za vremenske periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama. Stavom drugim presuda obavezan je apelant da tužiteljicama na ime manje isplaćenih naknada po osnovu ishrane-toplog obroka isplati novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama, te da im naknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presuda Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljice bile zaposlenice Javne ustanove Arhiv Hercegovine (u daljnjem tekstu: Arhiv Hercegovine), s kojom su zaključile i ugovore o radu i da su nastavile radni odnos u Arhivu Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Arhiv HNK). Dalje, Općinski sud je istakao da su neosnovani prigovori zastare potraživanja zato što, prema članu 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03), novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine, a tužiteljice su podnijele tužbe u oktobru 2006. godine, potražujući od apelanta isplatu regresa za 2003, 2004. i 2005. godinu, te manje isplaćene naknade po osnovu ishrane za period od 2005. do 2006. godine, pa je ovaj prigovor neosnovan, uz naznaku da regres iz 2003. godine dospijeva za naplatu protekom godine na koju se odnosi. Neosnovani su i prigovori nedostatka pasivne legitimacije tužene jer je Arhiv HNK osnovan samim Zakonom o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave («Službene novine HNK» br. 4/98 i 1/02; u daljnjem tekstu: Zakon o kantonalnim ministarstvima), pa imajući u vidu da je navedeni zakon kojim je konstituiran Arhiv HNK kao upravna organizacija stupio na snagu 10. augusta 1998. godine, dakle bio je na snazi kada su potraživanja tužiteljica dospjela za naplatu, formalnopravno je apelant pasivno legitimiran u odnosu na status i potraživanja zaposlenih radnika. Sud je istakao da su tačni apelantovi navodi da je Arhiv Hercegovine kao ustanova imao svojstvo pravnog lica i pravni subjektivitet i da je samostalno odgovarao za svoje obaveze, međutim, ovaj stav se ne može primijeniti na konkretnu situaciju imajući u vidu nastalu reorganizaciju Arhiva, kojem je prestao status ustanove i formiran je kao upravna organizacija HNK koja je preuzela prava i obaveze ranije ustanove.
5. Općinski sud je naveo da se, razmatrajući apelantove navode u vezi sa utuženim naknadama u periodu 2003. i 2004. godine, na tužiteljice ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), već odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 19/00). Najzad, sud je istakao da su neosnovana i osporavanja primjene odredbi Kolektivnog ugovora jer se na osnovu podataka o rebalansu budžeta HNK za 2005. godinu može zaključiti da je apelant preuzeo svoju obavezu potpunog finansiranja Arhiva HNK kao upravne organizacije od 2005. godine, te da su od tada tužiteljice zaposlenice Arhiva HNK, a ne Arhiva Hercegovine koji je prestao da postoji. Iz navedenog proizlazi, kako pojašnjava sud, da od 2005. godine tužiteljice imaju prava utvrđena Kolektivnim ugovorom kao i svi ostali zaposlenici u organima uprave, upravnim organizacijama, izvršnim organima, sudovima, i svim drugim tijelima koja se finansiraju iz kantonalnog budžeta. U vezi s tim, sud je naveo da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu, kako to proizlazi iz člana 111. Zakona o radu, te da oni u odnosu na individualne ugovore djeluju kao zakon, odnosno pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu, odnosno prilikom zasnivanja radnog odnosa. Na kraju, sud je istakao da se, uzimajući u obzir normativnost kolektivnih ugovora, smatra da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio i kolektivnom ugovoru pa iz njega može crpiti sva prava koja su mu po osnovu rada ili u vezi sa radom kao minimum osigurana, što znači da mu poslodavac ta prava ne može umanjiti, niti uskratiti.
6. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je naveo da je članom 23. Zakona o kantonalnim ministarstvima osnovan Arhiv HNK kao upravna organizacija, a članom 35. stav 2. istog zakona određeno je da će Arhiv početi sa radom danom imenovanja direktora. Odlukom o početku rada Arhiva HNK, koju je donijela Vlada HNK pod brojem 01-1-02-1302/04 od 30. jula 2004. godine, propisano je da novoformirana upravna organizacija preuzima od Arhiva Hercegovine i Arhiva HZHB zgrade, prostorije, zaposlene, opremu i inventar, knjižni fond, arhivu, predmete i drugu dokumentaciju, sredstva za rad i drugu imovinu, iz kojih odredbi proizlazi da je Arhiv HNK pravni sljednik oba arhiva od kojih je nastao, a u momentu podnošenja tužbe, on, kao upravna organizacija, nije imao pravni subjektivitet. Također, sud je istakao da apelant neosnovano osporava primjenu Kolektivnog ugovora jer ga Vlada HNK nije potpisala. Naime, apelant je navedenu činjenicu mogao iznijeti najkasnije na pripremnom ročištu, pa kako tako nije postupio, to se navedeni prigovor pokazao kao neosnovan.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 019385 08 Rev od 8. decembra 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 019385 08 Gž od 13. oktobra 2008. godine odbačena je kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP, prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da visina pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 3.382,23 KM, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On se žali na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava, te pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Ističe da nije pasivno legitimiran i da Kantonalni sud nije vodio računa o žalbenom prigovoru da je u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev Arhiv Hercegovine egzistirao kao javna ustanova, dakle kao samostalno pravno lice, odnosno nije bio u sastavu HNK. Apelant ističe da se drugostepeni sud poziva na odluku Vlade HNK od 30. jula 2004. godine o početku rada Arhiva HNK, ne obazirući se na činjenicu da se tužbeni zahtjev u jednom dijelu odnosi na period 2003. i 2004. godine kada Arhiv HNK nije postojao, s obzirom na da je formiran, kako to sud navodi, 30. jula 2004. godine. Apelant, također, navodi da je članom 35. stav 2. Zakona o kantonalnim ministarstvima, na koji se sud poziva, određeno da Arhiv počinje sa radom danom imenovanja direktora, a što se dogodilo 2005. godine, a za raniji period HNK je Arhiv Hercegovine samo sufinansirao u vidu granta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud zapaža da je apelant u momentu podnošenja apelacije broj AP 3430/08 kao osporene odluke naveo presudu Općinskog suda i Kantonalnog suda, te je naknadno dopunio apelaciju osporivši i odluku Vrhovnog suda kojom je njegova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 019385 08 Rev od 8. decembra 2009. godine. U smislu ranije iznesenog stava, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 019385 08 Gž od 13. oktobra 2008. godine.
11. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na apelantovu tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimiran pa da su mu na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3250/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 28. oktobra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da je apelant aktivno učestvovao u predmetnim postupcima na dvije sudske instance, te da su Općinski sud i Kantonalni sud primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u predmetnim postupcima. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te je zaključio da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio: «Apelant nema 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati».
14. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović