Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3867/08 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3867/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine u predmetu broj AP 3867/08, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-000336 od 28. aprila 2009. godine u dijelu u kojem je revizija odbijena, presuda Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-07-002 325 od 17. novembra 2008. godine, broj 004-0-
Gž-08-001 268 od 16. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-08-002 583 od 7. aprila 2009. godine, broj 004-0-Gž-07-000 179 od 8. januara 2008. godine, presuda Općinskog suda u Zenici, broj 043-0-P-06-
001288 od 25. oktobra 2007. godine, broj 043-0-P-06-000 953 od 26. maja 2008. godine, broj 043-0-P-06-001160 od 29. avgusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Tešnju, broj 039-0-P-06-000 013 od 22. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-O-Rev-08-000336 od 28. aprila 2009. godine u dijelu u kojem je revizija odbačena i presude Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 179 od 8. januara 2008. godine, zbog poteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je u periodu od 15. decembra 2008. godine do 8. jula 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-
Rev-08-000336 od 28. aprila 2009. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) preciziranih u izreci ove odluke, te presuda Općinskog suda u Zenici i u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.
2. Budući da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3867/08, AP 475/09, AP 1164/09 i AP 2177/09 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3867/08.
3. Službenici i namještenici apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su tužbama parnične postupke pred Općinskim sudovima protiv apelanta radi isplate na ime razlike neisplaćenih plaća, te različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa. Presudama Općinskog suda iz izreke ove odluke apelant je obavezan da tužiteljima na ime neisplaćene plaće i razlike plaće, naknade za topli oborok, te neisplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora za 2005., 2006. i 2007. godine isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od utuženja pa do isplate uz naknadu troškova postupka. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da je tokom postupaka zaključeno da se u predmetnim slučajevima treba primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je zaključen 11. aprila 2000. godine između Samostalnog sindikata, kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH i Vlade Federacije BiH koju zastupa Federalni ministar pravde, uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora Vlada pet kantona, među kojima je i Vlada apelanta. Odredbom člana 71. navedenog Kolektivnog ugovora propisano je da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz odredbe člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja su uređena navedenim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i Kolektivni ugovor. Iz navedenog, prema ocjeni Općinskih sudova, jasno proizilazi da se Kolektivni ugovor ima primijeniti u konkretnim slučajevima kao pravni osnov potraživanja tužitelja po osnovu naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) sadrži samo načelne odredbe u pogledu plaća i ostalih naknada, a odredbe istog zakona upućuju na primjenu Kolektivnog ugovora. Odredbom člana 45. stav 3. Zakona o namještenicima je propisano da visinu naknada za topli obrok i regres ugovoraju kolektivnim ugovorom sindikat, Vlada Federacije BiH te Vlada kantona, pa sve upućuje da se u konkretnom slučaju treba primjeniti Kolektivni ugovor koji predstavlja materijalno-pravni osnov potraživanja tužitelja. Sudovi su ocijenili da je neosnovano aplent isticao da su Zakon o državnoj službi, Zakon o namještenicima i Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) viši pravni akti u odnosu na Kolektivni ugovor budući da se u predmetnim slučajevima ne može prihvatiti da postoji takva hijerarhija normi akata. Istaknuto je da je Kolektivni ugovor niži pravni akt, ali samo u odnosu na Opći kolektivni ugovor temeljem kojeg je i donesen, zbog čega pravila o derogaciji na predmetne sporne odnose nisu primjenjiva.
4. U obrazloženjima presuda Općinski sudovi su se pozvali na odredbe čl. 31.i 32. Kolektivnog ugovora kojima je regulisano pravo tužitelja na isplatu naknade za topli obrok i regres te visina tih naknada. Prema mišljenju Općinskih sudova neosnovan je prigovor apelanta da je u predmetnim slučajevima došlo do oprosta duga budući da su tužitelji 20. jula 2005. godine potpisali Sporazum sa Vladom apelanta jer potpisani Sporazum ne ispunjava uvjete predvidjene odredbama čl. 344 do 348. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim odredbama je jasno precizirano šta sve treba da sadrži izjava povjerioca, pozivajući sa na pravni stav izražen u presudi Kantonalog suda. Cijeneći prigovor apelanta o zastarjelosti potraživanja Općinski sud je u nekim slučajevima našao prigovor djelimično osnovanim i to za neka potraživanja, u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu ( u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da novčane tražbine iz radnog odnosa zastarjevaju u roku od tri godine. U pogledu visine tužbenog zahtjeva Općinski sudovi su cijenili nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke, te su iste prihvatili u cjelosti kao objektivne i stručne. O troškovima postupaka sudovi su odlučili na temelju odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Odlučujući o žalbama apelanta podnesnim protiv osporenih prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude iz izreke ove odluke kojima je žalbe odbio kao neosnovane odnosno žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamatama tako da je tužiteljima dosuđena kamata po Zakonu o visini stope zatezne kamate na način preciziran u izreci osporene drugostepene presude. U obrazloženjima drugostepenih odluka je navedeno da su prvostepeni sudovi potpuno pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili materijalno, a da pri tome nije počinjena ni bitna povreda odredaba ZPP-a. Prvostepeni sudovi su za svoje odluke dali jasne i valjane razloge koje, kao pravilne, prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 7. stav
1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, a odredbom člana 8. ZPP propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kantonalni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane žalbene navode o tome da su prvostepeni sudovi pogrešno ocijenili izjave o odustanku od tužbenog zahtjeva, s obzirom da su predmetne izjave date u cilju prihvatanja Sporazuma o utvrđivanju visine osnovice za obračun plaća, visine naknade za topli obrok, a koji Sporazum nikada nije stupio na pravnu snagu, s obzirom da ga nije prihvatio potreban broj zaposlenika, a kako su to pravilno zaključili prvostepeni sudovi. Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi apelanta o neblagovremenosti pojedinih tužbenih zahtjeva, odnosno pozivanje na odredbu člana 103. stav 3. ZOR-a, s obzirom da se pod povredom prava iz radnog odnosa u smislu citirane zakonske odredbe smatraju povrede prava iz radnog odnosa koje se ne odnose na novčano potraživanje, a kako je predmet tužbenih zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa na ista se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. ZOR-a kako su to pravilno zaključili prvostepeni sudovi. Odredbom člana 68. ZOR-a je propisano da se plaće zaposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, a odredbom člana 2. stav 1. Kolektivnog ugovora je predviđeno da se propisom i općim aktima rukovoditelja organa uprave i sudske vlasti ne mogu utvrditi manja prava službenika od onih koja su utvrđena ovim Kolektivnim ugovorom, zbog čega se ne može prihvatiti kao osnovano pozivanje apelanta na odredbe Zakona o namještenicima, Zakona o državnoj službi i rješenja o plaćama rukovoditelja organa. Prema stanovištu i ovog suda prvostepeni sudovi su pravilno postupili poklanjajući vjeru nalazu i mišljenju vještaka finanansijske struke iz razloga koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, a na koja vještačenja parnične stranke nisu imali primjedbi. U jednom postupku Kantonalni sud je ocijenio djelimično osnovanim žalbene navode apelanta pa je, shodno tome, preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kamatama, u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a.
6. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 179 od 8. januara 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je donio presudu, broj 070-0-Rev-08-000336 od 28. aprila 2009. godine kojom je reviziju kao neosnovanu odbio u odnosu na prvotužiteljicu, dok je u odnosu na ostale tužitelje, od broj 2 do 79, reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporene presude u odnosu na prvotužiteljicu Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi tužiteljima dosudili naknadu plaće, toplog obroka i regresa sa zakonskom zateznom kamatom od utuženja pa do isplate, a da je drugostepeni sud prvostpenu presudu preinačio samo u dijelu zahtjeva koji se odnosio na početak računanja zakonskih zateznih kamata. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Prema ocjeni Vrhovnog suda neosnovan je revizioni prigovor apelanta da je Sporazum zaključen 20. maja 2005. godine stupio na snagu, jer su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da navedeni Sporazum nije stupio na snagu, da isti ne obavezuje potpisnice, te da ni izjave tužitelja prema istom Sporazumu ne proizvode učinak oprosta duga. Nižestepeni sudovi su također pravilno utvrdili da se gore navedeno protivi odredbama Kolektivnog ugovora, koji je u našem pravnom sistemu neposredni izvor radnog prava, te da je kod ovog odlučenja predmetni Kolektivni ugovor još uvijek na snazi i da obavezuje apelanta jer nije otkazan u postupku propisanom odredbom člana 74. Kolektivnog ugovora. Budući da Vrhovni sud nije našao osnovanim revizione navode u odnosu na prvotužiteljicu, te budući da nema ni povreda odredaba materijalnog prava i parničnog postupka na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana
248. ZPP, a u odnosu na prvotužiteljicu, odlučeno kao u izreci presude.
7. U obrazloženju Vrhovni sud je još naveo da prema odrebi člana 237. stav 2. ZPP-a revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Tužitelji od broj 2 – 79 u ovom postupku su formalni suparničari. Procesni položaj svakog od njih je samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Pobijani dio drugostepene presude u odnosu na ove tužitelje, dakle ni za jednog od njih ponaosob, ne prelazi određeni vrijednosni cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a. Kako ovaj sud nije ocijenio da bi revizija apelanta u odnosu na ove tužitelje bila dopuštena, ni primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, odnosno da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima to je ista u odnosu na njih, primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP-a odbačena kao nedopuštena.
8. Apelant se žali da je osporenim presuda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U navodima apelacije apelant hronološki izlaže tok postupaka pred redovnim sudovima. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešene primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova što je za posljedicu dovelo do kršenja apelantovih ustavom zaštićenih prava. Apelant povredu odredaba ZPP-a vidi u tome što redovni sudovi nisu uzeli u obzir, niti su cijenili, relevantne dokaze kao što je Sporazum Vlade kantona i Sindikata od 20. maja 2005. godine, te izjave o oprostu duga. Prema mišljenju apelanta redovni sudovi su nepravilno primijenili i odredbu člana 103. ZOR-a budući da su pojedine tužbe u većem dijelu neblagovremene jer su podnesene nakon proteka prekluzivnog roka od jedne godine. Ovakvim postupanjem redovnih sudova, prema mišljenju apelanta, «otuđuje se njegova imovina suprotno ustavu i zakonu, čime se narušava princip mirnog uživanja imovine na način da se apelant lišava imovine neophodne za njegovo redovno poslovanje.»
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1., 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1., 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije»;a)Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnim slučajevima pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenim zahjevima apelantovih službenika organa uprave i sudske vlasti za isplatu neisplaćene razlike naknada na ime regresa i toplog obroka. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje, koje se tiče primjenjivosti Kolektivnog ugovora kao pravnog osnova za ova potraživanja službenika organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH u postupcima protiv kantona koji su dali prethodnu saglasnost za zaključenje predmetnog Kolektivnog ugovora, kao i pitanje osnovanosti prigovora zastare predmetnih potraživanja razmatrao u odlukama br. AP 2682/08 i AP 547/08 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 13. maja 2010. godine i 29. juna 2010. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, Ustavni sud ističe da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnih propisa. Navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti je u apelantovom slučaju Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, pa navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Također, razlozi navedeni u odlukama br. AP 2682/08 i AP 547/08 u odnosu na navodno kršenje prava na imovinu u cijelosti se odnose i na ovu odluku zato što uz apelacije nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, tako da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na nediskriminaciju Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije zapravo nije jasno na koji način apelant smatra da je diskriminiran, i u vezi sa kojim pravom je diskriminiran, budući da se u navodima apelacije o tome nije posebno izjašnjavao, osim što je paušalno naveo da je diskriminiran. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i pravo na imovinu i, s obzirom na akcesoran karakter ovog prava i činjenicu da apelant nije pružio niti jedan dokaz o navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud i ove navode apelanta u vezi sa povredom prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine smatra očigledno (prima facie) neosnovanom.
15. U skladu sa gore navedenim, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi u vezi sa kršenjem ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.b)Protek roka
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka pretstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 179 od 8. januara 2008. godine godine izjavio reviziju, ali je revizija presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-000336 od 28. aprila 2009. godine u odnosu na prvotužiteljicu odbijena kao neosnovana, a u odnosu na ostale tužitelje (od 2-79), odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud je, dakle, o apelantovoj reviziji meritorno odlučio samo u odnosu na prvotužiteljicu, pa se samo u tom dijelu presuda Vrhovnog suda može smatrati konačnom u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud konstatuje da je revizija u dijelu presude kojom je ista odbačena kao nedopuštena neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nakon navedenog, proizilazi da je konačna odluka u odnosu na tužitelje od 2-79 presuda Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 179 od 8. januara 2008. godine.
18. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-07-000 179 od 8. janaura 2008. godine, budući da je presuda Vrhovnog suda o reviziji doneseno 28. aprila 2009. godine pa se podrazumijeva da je presudu Kantonalnog suda morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 8. jula 2009.godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija broj AP 2177/09 u odnosu na dio presude Vrhovnog suda kojim je revizija odbačena kao nedopuštena podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2.i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović