Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3873/08 (I. Š., N. K., J. P. i V. Č.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3873/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, na sjednici održanoj u predmetu broj AP 3873/08, rješavajući apelaciju Ivanke Ševo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivanke Ševo, Nikice Karačića, Joze Prskala i Vinka Čuvala podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 007869 08 Gž od 3. oktobra 2008. godine, broj 58 0 P 014556 08 Gž od 26. novembra 2008. godine, broj 58 0 P 014718 08 Gž od 7. maja 2009. godine i broj 58 0 P 014726 08 Gž od 7. maja 2009. godine i presuda Općinskog suda u Mostaru, broj P.014556 03 od 24. marta 2008. godine, broj 07 58 P 014718 03 P od 7. aprila 2008. godine i broj 07 58 P 014726 03 P od 11. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivanka Ševo, Nikica Karačić, Jozo Prskalo i Vinko Čuvalo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Branislav Kolovrat i Rajko Ćužić, advokati iz Mostara, podnijeli su u periodu od 16. decembra 2008. godine do 26. juna 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu) Kantonalni sud) i, osim Ivanke Ševo, presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pobliže preciziranih u izreci ove odluke.
2. Budući da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3873/08, AP 255/09, AP 2004/09 i AP 2015/09 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3873/08.
3. Apelanti su kao bivše djelatne vojne osobe Federalnog ministarstva odbrane Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FMO) pokrenuli postupke pred Općinskim sudom protiv Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate na ime razlike plaće za period preciziran u izrekama presuda, neisplaćenih naknada plaća za period od 1. januara 2001. godine do 15. juna 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Ivanka Ševo i Jozo Prskalo su tužbenim zahtjevom tražili i isplatu naknade na ime regresa za period od 2000. godine do 2002. godina.
4. Osporenim presudama Općinskog suda navedenim u izreci ove odluke tužena je obavezana da apelantima na ime neisplaćenih plaća, razlike plaće za potraživani vremenski period isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbi kao i da apelantima naknadi troškove postupka, a u slučaju Nikice Karačića presuđeno je da svaka strana snosi svoj dio troškova. Istim presudama apelanti su sa preostalim dijelom tužbenih zahtjeva preko dosuđenih iznosa i u odnosu na isplatu regresa za Jozu Prskala, odbijeni. Presudom, broj 07 58 P 007869 03 P (stari broj: P-1445/03-I) od 9. maja 2007 tužena je u odnosu na Ivanku Ševo obavezana na isplatu iznosa preciziranih u izreci presude na ime neisplaćenih plaća i razlike plaće kao i regresa za potraživani period sa zakonskom zateznom kamatom kao i nakandu troškova postupka dok je istom presudom preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen.
5. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da se za rješavanje pitanja prava iz radnog odnosa, plaća i drugih naknada pripadnika oružanih snaga Federacije prema odredbi člana 168. stav 4. primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), a na sva prava, obaveze i odgovornost iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Apelanti su u pogledu valjanosti akta temeljem koga potražuju isplatu razlike plaća i neisplaćenih plaća, učinili nespornim primjenu Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Privremeni pravilnik predstavlja zakonit osnov za utvrđivanje visine plaće apelanata. Na okolnost visine tužbenih zahtjeva tokom postupaka izvedeno je vještačenje po vještaku finansijske struke na čiji nalaz i mišljanjenje apelanti nisu imali primjedbi. Stoga je sud prihvatio iznose razlike plaća i utvrđenu visinu plaća prema nalazu i mišljenju vještaka. Općinski sud je, osim za Ivanku Ševo, zaključio da apelanti nemaju pravo na punu plaću za period od 1. marta 2001. godine do 15. juna 2001. godine jer nisu pružili dokaze da su u navedenom periodu radili kod tužene. Naime, u martu 2001. godine proglašena je Samouprava HR HB kojim povodom su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) istupile iz OS FBiH, pa polazeći od toga da je odluka o proglašenju «hrvatske samouprave» bila objavljena i na internetu smatra se opće poznatom činjenicom. Budući da su apelanti bili pripadnici HVO za ostvarivanje pune plaće u ovom periodu morali su dokazati da su radili u tijelu tužene odnosno da njihova postrojba HVO nije istupila iz OS VFBiH, što tokom postupka nisu dokazali. Prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene Općinski sud je našao djelimično osnovanim u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu za neka potraživanja. Općinski sud je temeljio na odredbama čl. 277. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, a odluke o troškovima postupka na odredbi člana 386. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Protiv prvostepenih preusuda apelanti, osim Ivanke Ševo, i tužena su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu. Odlučujući o žalbama tužene Kantonalni sud je u odnosu na Ivanku Ševo i Vinka Čuvala donio presude kojima je žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio na način pobliže preciziran u izrekama osporenih presuda dok je u preostalom dijelu žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio. Žalbu Ivana Prskala Kantonalni sud je djelimično uvažio te prvostpenu presudu preinačio u odnosu na troškove postupka na način preciziran u izreci drugostepene presude, a u odnosno na Nikicu Karačića žalbe kao neosnovane odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući prvostepene presude u granicama žalbenih razloga i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 221. ZPP ovaj sud je našao da su žalbe apelanata odnosno tužene djelimično osnovane, odnosno da su žalbe u potpunosti neosnovane uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo dosuđujući apelantima razliku neisplaćenih plaća kao i naknadu plaća za potraživani period u dosuđenim iznosima što je u potpunosti u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka koji je usklađen sa Privremenim pravilnikom, a apelanti su učinili nespornim njegovu primjenu. Apelantima u periodu od 1. marta do 15. juna 2001. godine pripada samo 55% prosječne plaće ostvarene u F BiH što potvrđuju brojne presude u kojim je Vrhovni sud zauzeo ovakav stav po ovom pitanju. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio dosuđene iznose uz pravilnu primjenu odredbe člana 164. Zakona o radnim odnosima, a u vezi sa odredbama čl. 68., 72. i 85. Zakaona o radu. U odnosu na Ivanku Ševo Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada joj je dosudio razliku neisplaćene plaće za novembar i decembar 2000. godine, te neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine što je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, te Privremenim pravilnikom. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pogriješio kada je obavezao tuženu da joj isplati punu plaću za period tzv. «Hrvatske samouprave» prema Privremenom pravilniku jer kao bivša pripadnica postrojbi HVO nije dokazala da je u navedenom periodu radila kod tužene. U odnosu na dosuđeni regres Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalano pravo kada joj je dosudio regres za 2000. i 2001. godine smatrajući da potraživanje nije zastarjelo, pa je s obzirom na prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene na pripremenom ročištu ovaj dio tužbenog zahtjeva je valjalo preinačiti i u ovom dijelu odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na Vinka Čuvala Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dijelu o kamatama zaključivši da je prvostepeni sud u ovom dijelu pogrešno primjenio materijalno pravo.
7. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te da im nije jasno na temelju čega su redovni sudovi sudovi zaključili da nisu dokazali da su bili djelatnici tužene u periodu tzv «Hrvatske samouprave». Ivanka Ševo je istakla da drugostepeni sud nije mogao preinačiti odluku prvostepenog suda na sjednici vijeća, bez otvaranje rasprave. Nekim apelantima nije jasno i to kako je Kantonalni sud mogao prihvatiti prigovor zastare potraživanja u odnosu na regres kada prigovor nije istaknut od strane tužene.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini odnose na način kako su redovni sudovi putvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-1804/08 od 27. oktobra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima kao i odredbama Privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi te da apelant nema pravo na isplatu punih plaća za razdoblje vezano za događaje oko proglašenja «samouprave HR HB», a opće je poznata činjenica da je u tom razdoblju došlo do istupanja pripadnika HVO-a iz sastava oružanih snaga FBiH a, a apelant, kao pripadnik postrojbi HVO-a, morao je dokazati da je radio kod organa tužene, odnosno u oružanim snagama u FBiH, a što nije dokazao u ovom postupku.
11. S obzirom da su i u predmetnim slučajevima sudovi dali detaljna obrazloženja zašto su odbili odnosno djelomično usvojili tužbene zahtjeve apelanata, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-1804/08.
12. U vezi sa navodima Ivanke Ševo da povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što drugostepeni sud nije po žalbi otvorio raspravu na kojoj bi imala mogućnost da se izjasni odnosno da se ponovno sasluša svjedok, Ustavni sud napominje da će, prema odredbi člana 217. stav 2. ZPP, drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba ZPP-a u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Prema tome, drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, budući da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i proveo dokazni postupak, a nije našao ni povredu odredaba ZPP-a. Iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizilazi da apelantica nije ni dostavila odgovor na žalbu u kojoj bi eventualno ukazala na potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom. Drugostepeni sud je, postupajući po žalbi tužene, ocijenio da nije potrebno zakazati raspravu, te je donio presudu na sjednici vijeća kojom je preinačio prvostpenu presudu.
13. Navode apelanata da Kantonalni sud nije mogao prihvatiti prigovor zastare potraživanje u vezi sa isplatom regresa jer tužena takav prigovor nije isticala Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, budući da se iz obrazloženja prvostepenih presuda jasno vidi da je tužena tokom provostepenog postupka isticala prigovor zastare na sva potraživanja, pa tako i potraživanja vezana za isplatu regresa.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k). Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović