Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3932/08 (S. S.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3932/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3932/08, rješavajući apelaciju Stipe Skoke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Skoke podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 734 08 Gž od 15. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Skoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 734 08 Gž od 15. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000734 07 P od 26. septembra 2008. godine obavezana je tužena «Novogradnja – zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade plaća za razdoblje od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine, isplati iznos od 1.139,60 KM i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da mu je rješenjem tužene (poslodavca) 22. marta 2007. godine uspostavljen radnopravni status, te da je apelant tužbom potraživao isplatu otpremnine i naknadu plaća za period od šest mjeseci, počevši od 5. maja 2000. godine. Dalje se navodi da je članom 143. stav 3. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03 - u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da uposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće, ali da u tom statusu može ostati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona (član 143. stav 1), a da uposleniku na čekanju posla, ukoliko ne bude pozvan na rad u tom roku, prema članu 143. stav 4. ZOR-a, prestaje radni odnos. Među parničnim strankama nije sporno da apelant nije pozvan na rad u toku šest mjeseci, te da mu je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine. Prvostepeni sud je istakao da tužitelj svojom odlukom, u skladu sa odredbom člana 143. stav 3. ZOR-a, nije odredio visinu naknade plaće koja pripada apelantu pa je ona određena u skladu sa prosječnom plaćom u FBiH za traženi period. Također, shodno članu 143. ZOR-a, zaposleniku na čekanju posla koji ne bude pozvan na rad u roku šest mjeseci prestaje radni odnos uz pravo na otpremninu. Budući da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima više od 20 godina staža osiguranja, sud je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu otpremnine čija je visina utvrđena na način propisan članom 143. st. 4. i 5. ZOR-a.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 000 734 08 Gž od 15. decembra 2008. godine kojom je djelimično uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM. Istom presudom je višak tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine i dio otpremnine, Kantonalni sud odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant stekao status zaposlenika na čekanju, što nije sporno među strankama, te da mu je, s obzirom na to da nije pozvan na rad, radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, kao što je propisano članom 143. ZOR-a. Sud je citirao odredbu ovog člana, te istakao da je ZOR stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, a da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 7. septembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz odredbe člana 143. ZOR-a proizlazi da zaposleniku na čekanju, što može trajati najduže šest mjeseci počevši od dana stupanja na snagu Zakona, dakle do 5. maja 2000. godine, pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Sud je naveo da u situaciji kad zaposleniku, zbog toga što nije pozvan na rad, prestane radni odnos po sili zakona sa 5. majem 2000. godine, njemu od tog momenta ne pripada pravo na plaću, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je istakao da je osnovana žalba tužene kojom ukazuje da se apelantu nisu mogle dosuditi naknade plaća zbog čekanja posla počev od 5. maja 2000. godine osobito imajući u vidu da je sud dužan kretati se u granicama zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Također, prvostepeni sud je pogrešno apelantu na ime otpremnine dosudio iznos od 1.487,73 KM, umjesto iznosa od 1.285,26 KM, koji se dobije kada se prosjek plaća u devetom mjesecu 2000. godine pomnoži sa koeficijentom tri (član 143. st. 4. i 5. ZOR-a). Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je, u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 4, odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo «na rad i zaradu po osnovu rada». Apelant navodi da mu po osnovu člana 143. ZOR-a pripada pravo i na nadoknadu šest plaća i navodi da je Kantonalni sud iskazao takav stav u gotovo identičnom predmetu, a kopiju te presude apelant je dostavio uz apelaciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba ), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge nevedene u toj odluci. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio, u pogledu navodne povrede apelantovog prava na pravično suđenje, da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan, a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te je zaključio da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da „apelant nema 'opravdan zahtjev' koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati“.
8. S obzirom na to da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant, također, navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa. S obzirom na to da je isto pitanje, u okviru navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović