Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/10 (A. H.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-451/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 451/10, rješavajući apelaciju Amre Handanagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Handanagić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001031 od 29. oktobra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-885/05 od 7. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amra Handanagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa advokat Amela Alagić, podnijela je 1. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001031 od 29. oktobra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-885/05 od 7. maja 2008. godine.

2. Apelantica je 25. decembra 2003. godine podnijela Općinskom sudu u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv Unsko sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU «I srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi isplate razlike plaća, toplog obroka i regresa.

3. Presudom Općinskog suda broj RS-843/03 od 9. septembra 2005. godine obavezana drugotužena da apelantici na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002. godinu isplati ukupan iznos od 23.689,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom počev od 25. decembra 2003. godine do isplate te da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.568,00 KM. Stavom drugim izreke presude tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na prvotuženog je u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka, na osnovu člana 157. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na glavnoj raspravi pročitao nalaz i mišljenje finansijskog vještaka sa dopunom nalaza, te su pročitani ostali materijalni dokazi (kopija radne knjižice, diploma, pregled isplaćenih plaća i pregled potraživanja za regres i topli obrok u 2001. i 2002. godini te Odluka o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema srednjim školama USK). Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica u radnom odnosu kod drugotužene kao nastavnik matematike i fizike, da joj je u periodu 2001. i 2002. godine isplaćena plaća u iznosu od 10.165,00 KM i topli obrok u iznosu od 1.801,00 KM a da apelantici nije isplaćen regres za godišnji odmor. Sud je prvo ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog budući da drugotužena kao javna ustanova ima svojstvo pravnog lica pa samo ona kao poslodavac može prema radnicima odgovarati za obaveze te je zaključio, pozivajući se na odluku Ustavnog suda (U-49/02) da supsidijarna odgovornost osnivača i nosioca budžetskih sredstava ne znači postojanje pasivne legitimacije Unsko sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK) u ovom predmetu. Navedeno je da je tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na drugotuženu jer je apelantica u utuženom periodu bila u radnom odnosu kod drugotužene te da joj je stoga drugotužena kao poslodavac morala isplati plaće i lična primanja u skladu sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kojim je propisano (član 98.) da srednje škole moraju uskladiti svoje pravilnike o radu i druga opća akta sa tim ugovorom u roku od 60 dana. Nadalje sud je naveo da je članom 2. Kolektivnog ugovora propisano da se pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava uposlenika od onih utvrđenih Kolektivnim ugovorom.

4. Nadalje je navedeno da je čl. 27. i 28 .Kolektivnog ugovora predviđeno da osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću a da je osnovica za obračun plaće je najniža plaća zaposlenika koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. Sud je istakao da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da svaka tri mjeseca Vlada kantona utvrđuje osnovicu za plaću i koeficijent složenosti poslova, s tim da plaća uposlenika u srednjoj školi ne može biti manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Navedeno je da je visina plaće službenika utvrđena članom 157. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave F BIH te da apelantica ima pravo na plaću obraćunatu po najnižem koeficijentu iz predmetnog člana. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 40. Kolektivnog ugovora utvrđeno da zaposlenik u srednjoj školi ima pravo na regres u visini od 70% prosječne plaće u FBiH te da prema članu 43. Kolektivnog ugovora ima pravo na naknadu za ishranu u iznosu koji ne može biti manji od 25% prosječne plaće u FBiH. Na osnovu navedenog sud je ocijenio neosnovanim navode drugotužene da nema vlastitih sredstava i da joj Vlada Kantona nije dostavila sredstva za isplatu plaća po Kolektivnom ugovoru. Navedeno je da je visina dosuđenog iznosa na ime razlike plaće, regresa i toplog obroka utvrđena utvrđen prema nalazu vještaka finansijske struke koji je sud prihvatio kao stručan, objektivan i nepristran. Sud je apelantici, na osnovu člana 277. ZOO dosudio kamate počev od dana podnošenja tužbe jer je tako zahtijevano tužbenim zahtjevom.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-885/05 od 7. maja 2008. godine djelimično je uvažena žalba drugotužene, te je prvostepena presuda djelimično preinačena tako što je zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova postupka odbijen kao neosnovan, a drugotužena je obavezana da apelantici isplati na ime toplog obroka i regresa za 2001. i 2002. godinu iznos od 1.001,00 KM. U ostalom dijelu (kamate i odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog) žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te istakao da je prvostepeni sud pobijanu odluku donio uz povredu odredaba ZPP i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Sud je zatim iznio sadržaj odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora i člana 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika. Navedeno je da žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 28. stav 2. Kolektivnog ugovora i član 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave budući da je apelantica u ovoj pravnoj stvari morala dokazati, u skladu sa članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, da su joj za utuženi period isplaćene plaće u manjem iznosu od uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. S obzirom da apelantica, u smislu člana 7. stav 1. ZPP, to nije dokazala Kantonalni sud je u ovom dijelu uvažio žalbu drugotužene te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plaća kao neosnovanim. S druge strane je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim zahtjev apelantice za isplatu toplog obroka i regresa za utuženi period pa je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanoj odluci prvostepenog suda, zaključio da apelantici po tim osnovima pripada ukupan iznos od 1.001,00 KM (od kojeg iznosa na ime toplog obroka i regresa za 2001. godinu iznos od 269, 00 KM odnosno 308,00 KM a za 2002. godinu iznos od 94,00 KM i 330,00 KM). Navedeno je da apelantici pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate počev od 25. decembra 2003. godine, kad je podnesena tužba u konkretnoj pravnoj stvari a shodno odredbi člana 279. stav 3. ZOO pa je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Nadalje je navedeno da je način finansiranja drugotužene, kao javne ustanove koja ima svojstvo pravnog lica i USK kao njenog osnivača, irelevantan u konkretnoj pravnoj stvari te nije od uticaja na prava apelantice koja proizilaze iz radnog odnosa kod drugotužene a time i na potraživanja na koja je usmjeren tužbeni zahtjev

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001031 od 29. oktobra 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju je navedeno da je nižestepenim presudama utvrđeno kako slijedi: da je apelantica uposlenica drugotužene, da su joj za utuženi period lični dohodak i ostale naknade isplaćivane u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik), da obračun i isplata plaće nije vršena u skladu sa članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora, da razlika plaća, toplog obroka i regresa prema nalazu vještaka (sačinjenom shodno članu 28. Kolektivnog ugovora) iznosi 23.68,00 KM te da Vlada USK i sindikat nisu nikada pristupili pregovaranju i utvrđivanju osnovice i koeficijenta u smislu člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Istaknuto je da je članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu za plaće i koeficijent u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva finansija i sindikata. Sud je dalje naveo da na osnovu te odredbe uposlenik može potraživati razliku između plaće koja mu je isplaćena i plaće određene članom 28. Kolektivnog ugovora ukoliko dokaže da je iznos plaće koji je primio niži od iznosa osnovne plaće koja predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta utvrđenih u postupku pregovaranja propisanog članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Međutim, navedeno je da se, u situaciji kad predstavnici zaposlenika i poslodavca, nisu shodno članu 28. stav 2. Kolektivnog ugovora (nakon stupanja na snagu) pristupili utvrđivanju osnovice za plaće i za koeficijent složenosti poslova, razlika plaće može tražiti samo između plaće koju je apelantica ostvarila i plaća koju su ostvarili uposlenici organa uprave iste stručne spreme u istom periodu (član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora). S obzirom da apelantica nije dokazala da joj je za utuženi period obračunata i isplaćena plata manja od plaće uposlenika organa uprave zaključeno je da nema pogrešne primjene materijalnog prava. Navedeno je da je drugostepeni sud, suprotno navodima apelantice, pravilnom primjenom člana 231. ZPP ocijenio one žalbene navode koji su relevantni za donošenje pravilne i zakonite presude, te da je za svoju odluku dao potpune, jasne i obrazložene razloge. Također je navedeno da je Kantonalni sud izveo pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. ZPP, te da su stoga neosnovni navode apelantice vezane za povredu člana 209. ZPP. Konačno sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanta vezane za odluku o troškovima spora zaključivši da je ista zasnovana na relevantnim odredbama čl. 386. i 397. stav 2. ZPP.

7. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U apelaciji se iznosi hronologija predmetnog parničnog postupka, iznosi apelanticino mišljenje o pravilnosti presude Općinskog suda i o nepravilnosti odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda. Apelantica smatra da je ograničena u ostvarivanju prava na plaću koje je garantirano Kolektivnim ugovorom. Nadalje, apelantica smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlaštenja, te je na taj način preinačavajući prvostepenu presudu apelanticu stavio u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog u čemu apelantica vidi povredu prava na pravično suđenje. Također apelantica smatra da je odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća lišena prava na imovinu jer obračun i isplata plaća nisu vršeni u skladu sa minimumom osnovne plaće prema Kolektivnom ugovoru. Navedeno je da je Vrhovni sud potvrđujući presudu Kantonalnog suda također povrijedio apelantici „pravo na pravično suđenje i pristup sudu, odnosno prava na efektivan pravni lijek“ jer je u identičnoj situaciji u drugom predmetu postupio drugačije pa je po apelantici narušio princip pravne sigurnosti, budući da je po apelantici drugostepeni sud mogao utvrditi drugačije činjenično stanje samo pod uvjetom da održi raspravu. Apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili materijalni zakon, konkretno odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. Apelantica smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda diskriminirana „u odnosu na druge zaposlenike koji svoju plaću ostvaruju prema poslodavcu kojeg takođe obavezuje Kolektivni ugovor“ te ističe da je diskriminiran u situaciji kad je morao dokazati da je primao manju plaću od službenika kantonalnog organa uprave. Ističe da je sud bio pristrasan jer je u sličnim predmetima Kantonalni sud potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće, a tvrdnju da Kantonalni sud nije bio nepristrasan vidi u činjenici da je predsjedniku Kantonalnog suda izrečena disciplinska mjera zbog toga što je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. Ustavni sud konstatira a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U vezi s apelacionim navodima vezanim za povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da je identična pravna pitanja koja pokreće apelantica ovom apelacijom razmatrao u svojoj odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine. U toj odluci (točka 8.) je navedeno „Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio činjenicu da iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom proizlazi da apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu primala plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Iz tih razloga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva. U ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće uposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova» (stav 3).

12. Ustavni sud smatra da su i u apelanticinom slučaju Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke sa aspekta primjene relevantnog prava kako sa aspekta primjene odredbi Kolektivnog ugovora (prvenstveno člana 28.) tako i sa aspekta odredbi ZPP (člana 229. stav 1. tačka 1. i 4.), kojim je propisano ovlaštenje drugostepenog suda da u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave preinači prvostepenu presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga se pokazuju neosnovanim navodi apelantice da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično a da je to mogao uraditi samo pod uvjetom da održi raspravu. Ovo stoga što iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizilazi da taj sud nije preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog već zbog pogrešene primjene materijalnog prava. Nadalje Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da je apelantica imala mogućnost da svoj slučaj prezentira sudu, da nema elemenata koji bi ukazivali da je u postupku drugačije tretirana u odnosu na tužene, da je mogla osporavati navode tuženih što je i činila, te da je imala mogućnost davanja odgovora na žalbu (što nije koristila) kao i mogućnost i izjavljivanja revizije koju je koristila i o kojoj je odlučivao nadležni sud. Budući da su u osporenim odlukama redovni sudovi dali detaljne razloge za svoje odlučenje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i neprihvatljivo samo po sebi Ustavni sud zaključuje da su, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, navodi apelantice da nije imala „pravo na pravično suđenje i pristup sudu, odnosno prava na efektivan pravni lijek“ očigledno (prima facie) neosnovani.

13. S obzirom na naprijed navedeno te okolnost da apelantica pokreće identična pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u svojoj odluci P-AP 311/07 umjesto posebnog obrazloženja navoda o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti poziva na razloge date u toj odluci Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

14. Iz apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

16. Povredu ovog prava apelantica vidi u činjenici da je predsjednik Kantonalnog suda podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora, koji je Odlukom broj U 16/05 odbačen zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da mu je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH izreklo disciplinsku mjeru-javnu opomenu. Na osnovu ove činjenice apelantica zaključuje da je Kantonalni sud bio na strani tužene. Nadalje, apelantica ističe da je diskriminirana u odnosu na zaposlenike koji svoju plaću ostvaruju prema poslodavcu kojeg takođe obavezuje Kolektivni ugovor, pri čemu apelantica dostavlja kopiju presude Općinskog suda donesenu u drugom predmetu a kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja.

17. U vezi s ovim navodima Ustavni sud naglašava da je ova pitanja također razmatrao u svojoj AP 311/07 te da je zaključio vezano za „okolnost da je predsjednik Kantonalnog suda u Bihaću podnio Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora ne znači a priori da je postupanje Kantonalnog suda u apelanticinom predmetu bilo diskriminirajuće“ te je zaključeno „da taj zahtjev nije imao nikakvih direktnih posljedica na konkretni predmet“. Stoga se Ustavni sud u ovom dijelu poziva na obrazloženje te odluke (tačka 17 ).

18. S druge strane vezano za apelanticine navode da je Općinski sud u drugom predmetu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja također ne znači da je došlo do diskriminacije apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da je Ustavni sud u predmetu AP 311/07, u identičnoj situaciji kao što je apelanticina, utvrdio da odlukama redovnih sudova nije došlo do povrede prava na nediskriminaciju. Stoga okolnost da su redovni sudovi u nekom drugom predmetu udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta, u situaciji kad je Ustavni sud u apelanticinom slučaju utvrdio da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, ne znači da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica u idntičnoj situaciji.

19. S obzirom na navedeno a budući da je Ustavni sud već zaključio da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prima facie, neosnovani, to su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na imovinu

20. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica vidi u činjenici da je osporenim presudama redovnih sudova lišena prava na imovinu–razliku plaće koja joj je bila dosuđena prvostepenom presudom za koju apelantica smatra da je pravilna i na zakonu zasnovana.

21. S obzirom na to da se, u suštini, apelanticini navodi o lišavanju imovine zasnivaju na navodima o nezakonitosti osporenih sudskih odluka, odnosno navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova u osporenim odlukama, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

22. Apelantica nadalje navodi i povredu prava iz člana 7. Međunarodnog pakta (uživanje povoljnih uvjeta rada). Međutim Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog pozivanja na odredbu člana 7. Međunarodnog pakta, nije pojasnila u čemu se ogleda povreda prava garantiranih ovim članom. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji, prima facie,ukazuju mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava.

23. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da se apelantica neosnovano poziva na član 17. (zabrana zloupotrebe prava) i član 18. (granice korištenja ograničenja prava) Evropske konvencije s obzirom na to da su ovi članovi Evropske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac i, stoga, apelantica ne može tvrditi da je žrtva povrede ovih prava. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/10 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio