Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-833/08 (D. P.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Revizija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-833/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 833/08, rješavajući apelaciju Dragana Puce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Puce, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000179 od 24. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Puce (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000179 od 24. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-781/08 od 10. oktobra 2005. godine poništena su rješenja Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 02/2-14-5-5890 od 18. decembra 2002. godine i br. 05/2-14-5-5890 od 20. januara 2003. godine. Istom presudom je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.861,00 KM. I konačno, navedenom presudom je utvrđeno da je apelant povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati naknadu za odvojeni život od porodice u iznosu od 9.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U tužbi od 24. februara 2003. godine apelant je naveo da je bio zaposlen kao djelatnik kod tuženog. Istakao je da je 23. marta 1999. godine dobio rješenje kojim mu je utvrđena naknada za odvojeni život od porodice u iznosu od 400,00 KM mjesečno, koja mu je isplaćivana sve do 18. decembra 2002. godine, kad mu je prestalo pravo na naknadu za odvojen život od porodice, te pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja u vrijeme sedmičnog odmora. U tužbi je dalje naveo da je sa porodicom živio u Mostaru, da bi ga tuženi u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 11/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), premjestio u organizacionu jedinicu čije se sjedište nalazilo van njegovog mjesta stanovanja. Na konkretan slučaj, Općinski sud je primijenio odredbe Zakona o radnim odnosima i Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 44/98; u daljnjem tekstu: Uredba). Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je utvrdio da prema zakonskim propisima djelatniku koji je po potrebi službe premješten u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i koji živi odvojeno od porodice, pripada pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života. Općinski sud je dalje utvrdio da ta naknada iznosi 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se djelatnik nalazi na radu, pod uvjetom da u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Ovaj iznos se dobije kad se od prosječne mjesečne neto plaće po zaposlenom, ostvarene na nivou Federacije BiH, uzme 70%. Stavom 3. istog člana je navedeno da pravo iz stava 1. prestaje narednog mjeseca u odnosu na mjesec u kojem su djelatniku i službeniku i njegovoj porodici osigurani uvjeti za odgovarajući smještaj u mjestu rada. Članom 5. te Uredbe navedeno je također da djelatnik i službenik ima pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja porodice u vrijeme sedmičnog odmora. U skladu s navedenim odredbama u toku postupka je utvrđeno da je apelantu po Rješenju broj 06/2-

14-5-70 od 23. marta 1999. godine bilo određeno pravo na naknadu za odvojen život od porodice u iznosu od 400,00 KM. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan s obzirom da je apelant kod tuženog i u vrijeme donošenja osporenih rješenja i dalje vođen u statusu djelatnika, jer je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3163/04 od 10. oktobra 2006. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, i to u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.122,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da zakonitost osporenih rješenja tuženog od 18. decembra 2002. godine i 20. januara 2003. godine valja cijeniti samo prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedenih rješenja, pri čemu su bez uticaja propisi koji su bili na snazi prije donošenja tih rješenja. Kako je naveo Kantonalni sud, Općinski sud je pravilno utvrdio da je apelant rješenjem tužene od 5. septembra 1997. godine, kao radnik ukinutog MUP-a Herceg-Bosne, preuzet u Federalni MUP i raspoređen na poslove i zadatke tehničkog kontrolora IRE. U vrijeme donošenja osporenih rješenja bio je raspoređen, po rješenju od 7. marta 2002. godine, na poslove vazduhoplovno-tehničkog kontrolora IRE u helikopterskoj jedinici u Upravi policije. Tuženi nije, kako je naveo Kantonalni sud, ni donoseći pobijana rješenja, ni u toku ovog postupka, osporavao da je prebivalište apelantove porodice bilo u Mostaru. Polazeći od činjenica koje je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio, apelantu pripada pravo na naknadu za odvojen život i naknada troškova putovanja u mjesto stanovanja njegove porodice u vrijeme sedmičnog odmora, državnih praznika i neradnih dana. I konačno, Kantonalni sud je, u pogledu troškova parničnog postupka, zaključio da oni apelantu ne pripadaju na način kako je to utvrdio prvostepeni sud, jer umjesto ranije dosuđenih 9.200 KM smatra da primjenom odredbi o obračunu parničnih troškova apelantu treba isplatiti 1.122,00 KM.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000179 od 24. januara 2008. godine, koju je apelant primio 29. februara 2008. godine, revizija tuženog je uvažena, obje nižestepene presude preinačene i apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), Vrhovni sud je izuzetno dopustio reviziju, jer je ocijenio da bi odlučivanje o toj stvari bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, iako je revizija, primjenom odredbi stava 2 člana 237. ZPP FBiH nedopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne bi prelazila iznos 10.000, 00 KM. Vrhovni sud je utvrdio da presude Kantonalnog i Općinskog suda nisu pravilno i zakonito donesene. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, prema odredbi člana 2. stav 1. Uredbe, djelatniku i službeniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojen život od porodice za troškove ishrane na način kako je utvrdio Općinski sud. Navedeni član 2. stav 1 Uredbe glasi „ Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice u iznosu od 70% prosječne mjesečne netto plaće po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) ili 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi na radu, ako u iznos naknade za koristenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Djelatnik i službenik može koristiti naknadu iz stava 1. ove tačke koja je povoljnija za njega. Pravo iz stava 1. ovog člana prestaje narednog mjeseca u odnosu na mjesec u kome su djelatniku i službeniku i njegovoj porodici osigurani uvjeti za odgovarajuci smještaj u mjestu rada“. Kako apelant nije bio privremeno raspoređen na rad u Federalni MUP, u smislu navedenog člana 2. stav 1. Uredbe, ne pripada mu naknada za odvojen život. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, apelant nije po potrebi službe privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta nego je Rješenjem tužene broj 06/2-120-4/2858 od 5. septembra 1997. godine preuzet iz ukinutog MUP-a „Herceg-Bosna“ i raspoređen na poslove i zadatke kontrolora IRE u Helikopterskoj jedinici u Federalnom MUP-u, pa stoga, pored uvjeta iz člana 2. stav 1 Uredbe, ne ispunjava ni uvjete iz čl. 150. i 151. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.

6. Vrhovni sud je zaključio da je osnovan revizioni prigovor tuženog dat u smislu da apelant nije «po potrebi službe privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice», nego je rješenjem tuženog od 5. septembra 1997. godine kao radnik ukinutog MUP-a Herceg-Bosne u Federalni MUP i raspoređen na poslove tehničkog kontrolora IRE, u helikopterskoj jedinici u Upravi policije. Stoga, kako je tuženi pravilno naveo u reviziji i tokom cijelog postupka, apelant nije privremeno raspoređen ili upućen na rad kod tuženog, pa budući da time nisu ispunjeni uvjeti iz člana 150. Zakona o radnim odnosima i člana 2. stav 1. Uredbe, to je njegovu reviziju, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP FBiH valjalo uvažiti, obje nižestepene presude preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

7. Apelant smatra da je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000179 od 24. januara 2008. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je «pravno neodrživ i neprihvatljiv» stav Vrhovnog suda da dozvoli reviziju u predmetnom slučaju s obzirom da su oba suda potpuno i pravilno utvrdili bitne i odlučne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Posebno je, smatra apelant, neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju primijeni član 237. stav 3. ZPP-a BiH, jer se ne može prihvatiti da se radi o predmetu «u kojem bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima». Osim toga, apelant smatra da je načinom odlučivanja Vrhovni sud doveo u pitanje i nepristranost suda, jer je u radu suda učestvovala sutkinja koja je morala biti izuzeta, s obzirom da je ranije, u svojstvu pravobranioca/pravobranitelja FBiH - zastupala tuženog koji je i izjavio reviziju.

8. Osim toga, s obzirom da je u konkretnom predmetu sporno «da li apelant bio privremeno raspoređen ili upućen na rad kod tuženog», Vrhovni sud je predmet mogao vratiti na ponovno suđenje, a ne preinačiti nižestepene presude i odbiti tužbeni zahtjev. Apelant je naveo da sporna Uredba koja je primijenjena u konkretnom slučaju ne poznaje institut «preuzimanja radnika» i pravo na naknadu za odvojen život od porodice i temelji se samo na tome da li je određeno lice bilo raspoređeno van mjesta stalnog prebivališta ili nije. Tuženo Ministarstvo je, kako je naveo apelant, formirano od djelatnika ukinutog Ministarstva unutrašnjih poslova Herceg-Bosne, a apelant je primljen na rad kod tuženog i raspoređen, odnosno upućen na rad, u Sarajevo što je vidljivo iz Rješenja tuženog broj 06/2-120-

4/2858 od 5. septembra 1999. godine. Prema odredbama Zakona o radnim odnosima i Uredbi, te u skladu s navedenim rješenjem, apelantu je pripadalo pravo na naknadu za odvojen život i troškovi prevoza do mjesta prebivališta njegove porodice. Odlukom da mu uskrati pravo na novčanu naknadu za odvojen život Vrhovni sud je, smatra apelant, povrijedio materijalno-pravne propise. Apelant smatra da je reviziju mogao podnijeti ministar unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, a ne nikako samo Federalno ministarstvo, pa je revizija bila nedopuštena i morala je biti odbačena. Konačno, apelant predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje, ukine Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000179 od 24. januara 2008. godine, a revizija bude odbačena kao nedozvoljena ili odbijena kao neosnovana.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje iz tri razloga. Prvo, zato što smatra da reviziju nije trebalo dozvoliti primjenom člana 237. ZPP FBiH stav 3; drugo, zato što smatra da je u konkretnom slučaju učestvovanje sutkinje Tife Potogije u odlučivanju o reviziji pred Vrhovnim sudom prekršilo princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije; i treće, zato što smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. U pogledu prvog razloga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iskoristio svoje diskreciono pravo da odlučuje o reviziji prema članu 237. stav 3, iako vrijednost spora ne prelazi 10.000 KM, jer je smatrao «da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima». Vrhovni sud je imao u vidu značaj ove odredbe koji leži u tome da je moguće da je spor takav, iako po vrijednosti pobijanog dijela presude ne prelazi propisani cenzus, da može imati uticaja na kreiranje sudske prakse, pa i na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava, a ocjena da li se radi o takvoj situaciji je diskreciona ocjena suda. Stoga, imajući u vidu da ocjena ispunjenja ovog razloga zavisi od svakog konkretnog slučaja, Vrhovni sud je u konkretnom slučaju izričito naglasio da smatra da je riječ o upravo takvom predmetu na koji se može primijeniti član 237. stav 3. ZPP-a FBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, prihvatanjem da raspravlja o reviziji primjenom ove odredbe, nije proizvoljno primijenio procesno pravo niti na bilo koji način prekršio garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristranim sudom. U vezi s navodima koji se odnose na nepristran sud, Ustavni sud podsjeća da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje sutkinjinu subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem.

14. Apelant je osporio sutkinjinu pristranost prema objektivnom principu jer je ona bila predsjednica vijeća koje je odlučilo o reviziji, a prije toga jer radila kao pravobranilac/pravobranitelj u vrijeme odlučivanja o apelantovom predmetu pred Općinskim sudom. Dakle, prema apelantovom mišljenju, sutkinja je mogla zadržati svoj stav jer je bila pravobranilac/pravobranitelj u vrijeme prvostepenog postupka, odnosno utjecati na vijeće koje je donijelo odluku o apelantovoj reviziji.

15. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati. U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta (u konkretnom slučaju uposlenik suprotne strane) može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi odluku Evropskog sud, Oberschlick protiv Austrije, broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.

16. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je postupajuća sutkinja ranije bila uposlenica tuženog, obavljajući dužnost federalnog pravobranioca/pravobranitelja koji je zastupao Federalno ministarstvo što je, prema njegovom mišljenju, uticalo na njenu nepristranost u konkretnom predmetu. Ustavni sud podsjeća da su članom 357. ZPP-a FBiH utvrđeni razlozi za izuzeće sudije. Te relevantne odredbe glase: „Sudija ne može suditi: 1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak.......“. S obzirom na navode iz apelacije, proizlazi da u konkretnom slučaju apelant pokreće pitanje koje je obuhvaćeno tačkom 4. citiranog člana, kojim je utvrđeno da «sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa». Iz spisa predmeta i dostupne dokumentacije, kao i odgovora na apelaciju, a posebno zapisnika sa ročišta od 16. septembra 2005. godine pred Općinskim sudom se vidi da je u konkretnom predmetu tuženu stranu zastupala Nermina Deljkić, u svojstvu zamjenika federalnog pravobranioca/pravobranitelja, a ne sutkinja Vrhovnog suda Tifa Potogija. Dakle, kako slijedi iz izjašnjenja Vrhovnog suda, dostupne dokumentacije i samog spisa u vrijeme vođenja postupka pred Općinskim sudom, sutkinja Vrhovnog suda Tifa Potogija je bila zaposlena u Pravobranilaštvu/Pravobraniteljstvu, ali bez ikakvog doticaja s predmetom, pa se pitanje objektivne nepristranosti suda ne može ni postaviti. Iz svega predočenog Ustavnom sudu, ne može se zaključiti da je postupajuća sutkinja, sada sutkinja Vrhovnog suda, u različitim svojstvima bila uključena u apelantov predmet pred Općinskim sudom, zbog čega su apelantovi navodi o pristranosti sutkinje Vrhovnog suda Tife Potogije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. I konačno, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te zaključke Ustavnog suda navedene u ranijim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-833/08 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio