Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1872/09 (G. K.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 143
- Zakon o parničnom postupku · čl. 426
- Zakon o parničnom postupku · čl. 143c
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-1872/09
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1872/09, rješavajući apelaciju Gordane Kulenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gordane Kulenović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000941-3/09 od 21. aprila 2009.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Gordana Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-07-000941-3/09 od 21. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 853 od 5. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1088/00 od 11. decembra 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalne bolnice «Dr. Irfan Ljubijankić» Bihać (u daljnjem tekstu: poslodavac) zatraženo je 5. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) zatraženo je 27. januara 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 14. januara 2011. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj Pr-1088/00.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 9. oktobra 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Općinski sud 12. novembra 2009. godine. Kantonalna komisija i poslodavac nisu dostavili odgovore na apelaciju. Općinski sud je 19. januara 2011. godine dostavio traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 18. januara 2010. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 4. jula 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv poslodavca radi uspostavljanja radnopravnog statusa, isplate naknade za vrijeme čekanja posla, uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i isplate otpremnine.
7. Rješenjem Općinskog suda broj Pr-1088/00 od 1. decembra 2000. godine prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja, shodno odredbama člana 143a. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojima je propisano: «Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka».
8. Predmetni spis je 30. januara 2001. godine dostavljen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji.
9. Rješenjem Kantonalne komisije broj 09/2-34-129-UP-1/01 JT od 8. februara 2005. godine utvrđeno je da apelantica ima status zaposlenice na čekanju posla, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, te je poslodavcu naloženo da apelantici riješi radnopravni status od dana podnošenja zahtjeva, u skladu sa članom 143. ZOR-a.
10. Prema stanju spisa, apelantica protiv navedenog rješenja nije podnijela žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija).
11. Kantonalna komisija je 5. aprila 2005. godine Općinskom sudu dostavila predmetni spis na nadležno postupanje.
12. Apelantica je 29. aprila 2005. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za nastavak predmetnog postupka. Zatim, apelantica je 19. januara 2006. godine zatražila od Općinskog suda da zakaže pripremno ročište u predmetnom postupku.
13. Općinski sud je 19. januara 2006. godine poslodavcu dostavio tužbu na odgovor. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 22. maj 2006. godine, koje nije održano zbog neuredne dostave, zatim za 19. juni 2006. godine, koje nije održano zbog odsustva sudije, te za 14. septembar 2006. godine, ali i ono nije održano jer je apelanticin punomoćnik obavijestio sud da u isto vrijeme ima već zakazano ročište u drugom predmetu.
14. Općinski sud je 13. oktobra 2006. godine održao pripremno ročište, a 15. novembra 2006. godine ročište za glavnu raspravu.
15. Presudom Općinskog suda broj Pr-1088/00 od 11. decembra 2006. godine poslodavac je obavezan da apelantici na ime naknade za čekanje posla za period od 2. februara do 5. maja 2000. godine isplati iznos od 600,00 KM i da joj za navedeni period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da joj na ime otpremnine isplati iznos od 1.192,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se poslodavac obaveže da joj isplati naknadu za čekanje posla za period od 5. novembra 1993. do 2. februara 2000. godine, te da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u njenu korist za period od 16. novembra 1993. do 2. februara 2000. godine i za period od 5. maja do 29. oktobra 2000. godine, kao i zahtjev za naknadu štete (izgubljene zarade) za period od 5. maja do 29. oktobra 2000. godine.
16. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica 4. jula 2000. godine pokrenula radni spor pred tim sudom, te da je rješenjem tog suda prekinut postupak u predmetnoj pravnoj stvari i apelanticin zahtjev upućen na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 09/2-34-129-UP-1/01 JT od 8. februara 2005. godine utvrđeno da apelantica ima status zaposlenice na čekanju posla, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, te je poslodavcu naloženo da apelantici riješi radnopravni status od dana podnošenja zahtjeva, u skladu sa članom 143. ZOR-a. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, kojima je propisano: «Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla». U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se apelantica 31. decembra 1991. godine zatekla u radnom odnosu kod poslodavca, da se 2. februara 2000. godine obratila poslodavcu zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa, te da joj je konačnim rješenjem Kantonalne komisije utvrđen status zaposlenice na čekanju posla. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila uspostavljanje radnopravnog statusa u periodu od 2. februara do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelantici pripada naknada za čekanje posla za navedeni period u iznosu od 600,00 KM, u skladu sa odredbama člana 143. stav 3. ZOR-a, kao i iznos od 1.192,86 KM na ime otpremnine, u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. ZOR-a. Dalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila uspostavljanje radnopravnog statusa za period od 5. novembra 1993. do 2. februara 2000. godine i za period od 5. maja do 29. oktobra 2000. godine budući da je 2. februara 2000. godine podnijela zahtjev radi reguliranja radnopravnog statusa i da joj je radni odnos prestao 5. maja 2000. godine po sili zakona, u smislu člana 143. stav 1. u vezi sa stavom 4. ZOR-a. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila naknadu za čekanje posla i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period, kao i zahtjev za naknadu štete.
17. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Gž-07-000 438 od 23. marta 2007. godine. Navedenim rješenjem žalba je odbačena kao neblagovremena. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepenog rješenja, donio Rješenje broj 070-0-Rev-07-000 941 od 8. maja 2008. godine. Tim je rješenjem revizija uvažena, drugostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
18. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-08-000 853 od 5. septembra 2008. godine, kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da se apelantica u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine) nije zatekla u statusu zaposlenice na čekanju posla, u smislu odredaba člana 143. stav 1. ZOR-a. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelantica stekla status zaposlenice na čekanju posla tek nakon stupanja na snagu ZOR-a. S obzirom na to da se apelantica 2. februara 2000. godine obratila poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, shodno odredbama člana 143. stav 2. ZOR-a, Kantonalni sud je zaključio da apelantici od tog datuma pripadaju prava iz radnog odnosa, u smislu člana 143. ZOR-a. Budući da apelantica u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a nije pozvana na posao, Kantonalni sud je zaključio da joj pripadaju prava iz radnog odnosa do 5. maja 2000. godine kada je apelantici radni odnos prestao po sili zakona, shodno odredbama člana 143. st. 1. i 4. ZOR-a.
19. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000941-3/09 od 21. aprila 2009. godine. Vrhovni sud je navedenom presudom odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, te da su za to dali valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da apelantica neosnovano navodi da joj treba priznati status zaposlenice na čekanju posla za period od 5. novembra 1993. do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 09/2-34-129-UP-1/01 JT od 8. februara 2005. godine utvrđeno da apelantica ima status zaposlenice na čekanju posla, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, te je poslodavac obavezan da apelantici riješi radnopravni status od dana podnošenja zahtjeva, u skladu sa članom 143. ZOR-a. Prema mišljenju Vrhovnog suda, uspostavljeni radnopravni status apelantici prema članu 143. stav 2. ZOR-a (kojim su propisani uvjeti da bi se taj status uopće mogao priznati) treba posmatrati kroz odredbe člana 143. stav 1. ZOR-a. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantica imala status zaposlenice na čekanju posla u periodu od 2. februara do 5. maja 2000. godine kada joj je po sili zakona prestao radni odnos. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili o visini naknade za vrijeme čekanja posla i visini otpremnine shodno odredbama člana 143. st. 3. i 4. ZOR-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni odredaba člana 143. ZOR-a. Naime, apelantica smatra da je cilj odredaba člana 143. ZOR-a da se riješi problem radnika koji su bez opravdanog razloga za vrijeme rata ostali bez posla, te da im omogući uvezivanje radnog staža i ostvarivanje ostalih prava iz radnog odnosa, kao što bi u njenom slučaju bilo stjecanje prava na prijevremenu penziju.
21. Za Ustavni sud ostaje nejasno da li se apelantica žali i na dio odluka javnih vlasti u kojem je odbijen njen zahtjev za ostvarivanje prava iz člana 143. ZOR-a i za period od 6. maja 2000. do 29. oktobra 2000. godine, ali je evidentno da apelantica jasno ističe da je njen zahtjev podnesen kako bi joj se omogućila samo ona prava koja proizlaze iz člana 143. ZOR-a.
22. Također, apelantica navodi da je predmetni postupak neopravdano dugo trajao (od 14. jula 2000. do 21. aprila 2009. godine).
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te da je zaključio da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Kantonalni sud je naveo da je razloge za donošenje svoje odluke obrazložio u toj odluci, a da je te razloge prihvatio i Vrhovni sud odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude.
25. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi izneseni u apelaciji budući da je taj sud utvrdio sve odlučne činjenice, te donio zakonitu odluku u predmetnoj pravnoj stvari.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
[…] Član 143a.
(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143c.
[…] (2) Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;
[…]
27. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
28. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000941-3/09 od 21. aprila 2009. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
38. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelantica 4. jula 2000. godine pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi uspostavljanja radnopravnog statusa, u smislu člana 143. ZOR-a. S obzirom na to da se predmetni postupak odnosio na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, Općinski sud je, postupajući u skladu sa odredbama člana 143a. stav 4. ZOR-a, prekinuo predmetni postupak i ustupio apelanticin zahtjev na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. Ustavni sud zapaža da je Kantonalna komisija, nakon što je odlučila o apelanticinom zahtjevu, dostavila predmet Općinskom sudu koji je, postupajući povodom apelanticinog prijedloga, nastavio predmetni postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije podnijela žalbu Federalnoj komisiji protiv rješenja Kantonalne komisije već se direktno obratila Općinskom sudu za nastavak parničnog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nezavisno od toga, nastavio postupak, te da su redovni sudovi na tri instance meritorno odlučili o apelanticinom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu da je predmetni postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000941-3/09 od 21. aprila 2009. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka period od osam godina i devet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
40. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o jednostavnom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, u relativno kratkom periodu donio rješenje o prekidu postupka i predmet ustupio na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji. Međutim, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnoj komisiji bile potrebne četiri godine da odluči o apelanticinom zahtjevu. Ustavni sud ima u vidu činjenična i pravna pitanja koja je Kantonalna komisija trebala da riješi u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a, pa Ustavni sud ukazuje na to da se radi o jednostavnom postupku koji se nikako ne može opravdati trajanjem od četiri godine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka pred Kantonalnom komisijom, odnosno odugovlačenje Kantonalne komisije da donese tako važnu odluku koja se tiče apelanticinog ličnog statusa, suprotno standardima prava na donošenje odluke «u razumnom roku», kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja apelanticinog prijedloga za nastavak postupka, predmetni postupak pred redovnim sudovima na tri instance trajao ukupno četiri godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u navedenom periodu preduzimali određene procesne radnje i u relativno kratkim vremenskim razmacima donosili odluke, od toga tri meritorne i dvije procesne. Međutim, imajući u vidu da se radi o predmetu koji je hitne prirode, Ustavni sud smatra da navedeni period od četiri godine svakako ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud, također, doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu uopće ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako dugo trajanje postupka. Također, Ustavni sud ističe da nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini predmetnog postupka.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
44. U odnosu na apelanticin navod da su redovni sudovi pogrešno primijenili pravo kada su zaključili da se na nju ne primjenjuje stav 1. člana 143. ZOR-a jer joj status radnice na čekanju nije bio priznat u vrijeme stupanja ZOR-a na snagu, niti prije obraćanja poslodavcu 2. februara 2000. godine, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju), u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke.
45. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo: «Član 143. stav 1. i 2. ZOR-a sadrži odredbe kojima je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143.) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu ZOR-a, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana
143. ZOR-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. ZOR-a navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da ZOR nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. ZOR-a, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u ZOR-u ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu».
46. Ustavni sud smatra da ni u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona «zatekli na čekanju posla» i onih koji «će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla». U prilog svome stanovištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojoj: «Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona», Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - «Službene novine Federacije BiH» broj 32/00, «podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu […]». Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu lica iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a već upravo insistira na istim pravima lica na koja se primjenjuje stav 1. i lica na koja se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
47. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud, odbijajući apelanticinu reviziju i potvrđujući presudu drugostepenog suda, proizvoljno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim apelanticin revizijski prigovor da joj je trebalo priznati status radnice na čekanju u neprekidnom trajanju od 5. novembra 1993. godine pa do dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. do 2. februara 2000. godine, obrazlažući da je apelantici ovaj status pravno priznat od momenta kada se obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnice na čekanju, od kada proizlaze njena ostala prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom (iako Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se apelantica zatekla u radnom odnosu kod poslodavca 31. decembra 1991. godine i da je ispunila ostale uvjete iz stava 2. člana 143. ZOR-a), Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 299/06 donesenu 27. januara 2007. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 od 22. maja 2007. godine). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostavljanja radnopravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud u slučaju tadašnje apelantice iz predmeta broj AP 299/06 odbio apelanticin tužbeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije se odlučivalo o doprinosu za penzijsko osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizijski navod i u tom smislu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tom predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelanticino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, odbijajući apelanticin revizijski navod stavom da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 143. stav 2. ZOR-a) kada je odlučujući o žalbi apelantice kao tužiteljice potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantici radnopravni status uspostavljen samo za period od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, a odbijajući apelanticin zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa za period od 5. novembra 1993. godine do 2. februara 2000. godine, obrazlažući svoju odluku stavom da je status radnice na čekanju apelantici priznat od momenta kada se ona obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnice na čekanju, od kada proizlaze ostala apelanticina prava u vezi sa utvrđenim radnopravnim statusom, nije dao jasne i razumne razloge za ovakav svoj stav. Ustvari, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud, izuzev ponavljanja stava nižestepenih sudova, nije obrazložio iz kojih bi razloga pripadanje prava iz člana 143. ZOR-a trebalo tumačiti upravo na način na koji su ga tumačili nižestepeni sudovi i prihvatio Vrhovni sud.
49. Osim činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama, bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svog postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje na to da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana
143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radnopravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radnopravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju pa i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio zašto je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su lica bila u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio obrazložiti značaj člana
143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datum radnopravni status bio neodređen, u oba slučaja uslijed ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
50. Imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a, prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radnopravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegnuo i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantici pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čije je ostvarivanje apelantica zahtijevala u postupcima pred redovnim sudovima. Obrazloženja koja je Vrhovni sud dao Ustavni sud smatra proizvoljnim u kontekstu pravilne primjene člana 143. ZOR-a.
51. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a u odnosu na period od 5. novembra 1993. godine do 2. februara 2000. godine, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa, u smislu člana 143. ZOR-a, trajao više od osam godina, od čega četiri godine pred Kantonalnom komisijom, te dodatne četiri godine pred redovnim sudovima, iako je u pitanju radni spor koji je po samom zakonu hitne prirode.
54. Ustavni sud zaključuje da, također, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati zaposlenicom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenice na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivnopravne propise, konkretno član 143. ZOR-a, na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana.
55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović