Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-439/11 („Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-439/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP-439/11, rješavajući zahtjev „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla, za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Herecgovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-07-000079 od 23. juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je, kao tuženi, vodio parnični postupak sa „Rahbar“ d.o.o. Tuzla kao tužiteljem (u daljnjem tekstu: tužitelj), radi naplate duga u iznosu od 119.435,18 KM. U istorijatu tužbe tužitelj je naveo da je sa apelantom kao tuženim 5. jula 1997. godine zaključio Ugovor o prijevozu na temelju kojeg ugovora je vršio prijevoz za potrebe apelanta, te je za izvršeni prijevoz tuženom ispostavljao fakture. Na početku njihove saradnje apelant je kako navodi uredno plaćao ispostavljene faktura, da bi od 1998. godine počeo kasniti sa plaćanjem, zbog čega je sa apelantom dogovorio da mu za izvršenu uslugu prijevoza ne ispostavlja odmah fakture, s obzirom da je dužan po ispostavljenoj fakturi platiti porez. Međutim, kada je shvatio da apelant izbjegava izvršiti svoju obavezu plaćanja izvršenih usluga, ispostavio mu je račune i to; račune broj 1/2000 do broja 12/2000 sa datumom 31. januar 2000. godine, i račune broj 13/2000 do broja 24/2000 sa datumom 2. februara 2000. godine i sa rokom dospjelosti do 18. februara 2000. godine. Kako apelant ni tada nije izvršio svoju obavezu prema njemu i nije platio izvršene usluge, podnio je tužbu Općinskom sudu u Tuzli kojom je tražio da sud donese presudu kojom će usvojiti njegov tužbeni zahtjev, koji je precizirao podneskom od 11. juna 2001. godine.

3. Stavom I Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.372/04 od 12. februara 2007. godine utvrđeno je postojanje potraživanja tužitelja prema apelantu u iznosu od 72.288,54 KM po računima br. 1/2000 do 12/2000, i u iznosu od 47.145,64 KM po računima br. 13/2000 do 24/2000. Stavom II iste presude utvrđeno je postojanje potraživanja apelanta prema tužitelju u iznosu od 62.793,15 KM. Stavom III presude utvrđeno je da su se potraživanja iz stava I i II prebila u visini potraživanja apelanta prema tužitelju, odnosno za iznos od 62.793,15 KM, te se obavezuje apelant da tužitelju na ime duga za izvršene usluge prijevoza isplati iznose po računima pobliže definisanim izrekom ove presude, odnosno da tužitelju isplati ukupan iznos od 56.641,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. februara 2000. godine kao dana padanja tuženog u docnju pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.693,74 KM. Sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj je odbijen.

4. Općinski sud je odlučujući osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvenstveno izvršio uvid u Ugovor o obavljanju usluga koji su parnične stranke zaključile 5. jula 1997. godine, na temelju čega je utvrdio da su parnične stranke zaključile pismeni Ugovor o prijevozu iz člana 648. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim su se dogovorile da će tužitelj kao izvođač radova obavljati usluge prijevoza za potrebe tuženog, da će izvršene usluge dokazivati dokumentacijom koju će voditi svakodnevno. Dalje, stranke su predmetnim ugovorom takođe dogovorile i cijene po kojima će se vršiti prijevoz, i da će plaćanje radova vršiti mjesečno ili putem kompenzacije ukoliko se tako usaglase. Na odluku suda nisu bili od uticaja navodi apelanta koji je tokom postupka isticao da je navedeni ugovor od 5. jula 1997. godine zaključen samo za tu godinu, i da se nije mogao primjenjivati za 1998. i 1999. godinu, da za apelanta isti ne proizvodi pravne posljedice jer ga je potpisalo neovlašteno lice, jer je utvrđeno da je ugovor potpisao Eldar Saračević, koji je u vrijeme potpisivanja ugovora obavljao poslove tehničkog direktora kod tuženog, koji je kao tehnički direktor osim ovog ugovora potpisivao i sve druge ugovore koji su zaključeni sa drugim prijevoznicima, i koji ugovori su bili identični. S tim u vezi sud je ukazao na odredbu člana

98. ZOO kojom je propisano da su radnici u preduzećima koji rade na takvim poslovima čije je obavljanje vezano za zaključenje i ispunjenje određenih ugovora ovlašteni da iste i zaključe, pa je prvostepeni sud zaključio da je Eldar Saračević kao tehnički direktor apelanta bio ovlašteno lice da potpiše jedan takav tipski ugovor, te da stoga on za apelanta proizvodi pravne posljedice. Osim toga Općinski sud je utvrdio da nije osnovan prigovor apelanta da se ugovor nije mogao primjeniti i na 1998. i 1999. godinu, s obziom da je na temelju izjava svjedoka direktora tužitelja i direktora apelanta utvrđeno, da je tužitelj i tokom 1998. i 1999. godine obavljao usluge prijevoza za apelanta. Na temelju uvida u račune broj 1/2000 do 12/2000 utvrđeno je da su svi računi ispostavljeni 31. januara 2000. godine, i da svi ovi računi glase na ukupan iznos od 72.288,54 KM, da su svi zaprimljeni 3. februara 2000. godine, kao i da na istim postoji potpis u rublici račun primio. Uvidom u račune broj 13/2000 do 24/2000 takođe je utvrđeno da su ti računi ispostavljeni 2. februara 2000. godine, da su zaprimljeni 3. februara 2000. godine i da izose ukupno 47.145,64 KM. Osnovni sud je na temelju činjenice da apelant navedene račune po prijemu nije osporio, niti je reklamirao bilo po osnovu količine izvršene usluge, bilo po osnovu jedinične cijene, našao da je osnovana i visina potraživanja tužitelja za navedene iznose. Međutim, odlučujući o visini tužbenog zahtjeva tužitelja sud je cijenio i istaknuti prigovor prijeboja potraživanja istaknut od strane apelanta, pa je na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 2. decembra 2006. godine i primjenom članom 337. ZOO utvrdio da je istaknuti prigovor osnovan. Prema tome Općinski sud je prihvatajući kao osnovanu činjenicu da je apelant umanjio potraživanje tužitelju za potraživanje koje je on imao prema apelantu za iznos od 62.793,15 KM, u kom iznosu sud nalazi da je osnovano potraživanje apelanta prema tužitelju, pa je nakon izvršenog prebijanja obavezao apelanta da tužitelju plati ukupan iznos od 56.641,03 KM u skladu sa članom 648. stav 1. ZOO. Osim toga, Općinski sud je postupajući prema odredbi člana 277. stav 1. ZOO obavezao apelanta da tužitelju plati i zatezne kamate koje će se obračunati u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate koje tužitelju pripadaju od 4. februara 2000. godine kao dana kada je apelant pao u docnju, pa sve do isplate, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata tužitelj odbijen. U toku postupka sud je odbio prijedlog apelanta da se kao svjedoci na okolnost zaključenja ugovora o prijevozu i njegove primjene saslušaju svjedoci Alma Ramadanović i Meliha Štefulj, smatrajući da je na ove okolnosti već određeno provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Mirheta Šumara i Smajla Velagića kao zakonskih zastupnika parničnih stranka. Sud je dalje odbio prijedlog tužitelja da vještak finansijske struke na temelju uvida u knjigovodstvenu evidenciju „Holdine“ d.o.o. Sarajevo, Podružnica Tuzla, uspoređivanjem uslova koji su imali ostali prijevoznici pobliže navedeni u obrazloženju ove presude izjasni da li je cijena nafte teretila apelanta ili tužitelja, s obzirom da da se o ovoj činjenici vještak može izjasniti uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja i apelanta, te da se poslovni odnosi apelanta sa drugim firmama ne mogu a priori prihavatiti kao važeći za poslovni odnos tužitelja i apelanta. Sud je takođe odbio prijedlog tužitelja da se provede dopunsko vještačenje po vještaku ekonomske struke na okolnost prijevoza, zbog činjenice da je tužitelj tek na ročištu za glavnu raspravu osigurao materijalnu dokumentaciju vezanu za prijevoz a koju je imao i u vrijeme kada je vještak sačinjavao prvobitni nalaz, kao i zbog činjenice da tužitelj nije dokazao sudu da ove dokaze nije mogao ranije ponuditi sudu. Iz istih razloga sud je odbio prijedlog apelanta da sud provede dokaz na okolnost kompenzacije i saslušanje svjedoka Seada Baralića. Odlučujući o troškovima parničnog postupka sud je postupajući prema članu 383., 386. i 396. ZPP obavezao apelanta da tužitelju nadokanadi troškove postupka u iznosu od 4.693,74 KM.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Pž-07-000079 od 23. juna 2009. godine žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio u stavu I izreke, a žalbu tužitelja je uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu II i III izreke, tako što je apelant odbijen sa istaknutim prigovorom kompenzacije, a dosuđeni iznos glavnog duga koji je apelant dužan isplatiti tužitelju je povećan sa iznosa od 56.641,03 KM na iznos od 119.435,18 KM kao i dosuđeni troškovi sa iznosa od 4.693,74 KM na iznos od 9.898,22 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. Ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbama apelanta i tužitelja Kantonalni sud je pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje primjenom člana 221. ZPP-a zaključio da žalba apelanta nije osnovana, a da je žalba tužitelja osnovana, pa je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je suprotno tvrdnjama iz žalbe apelanta zaključio da prvostepeni sud nije učinio povrede odredaba ZPP-a zato što nije postupio po uputama iz rješenja Vrhovnog suda FBiH od 12. augusta 2003. godine, iz razloga što je nakon donošenja rješenja od strane Vrhovnog suda u ovoj pravnoj stvari stupio na snagu sada važeći ZPP koji se primjenjuje od 5. novembra 2003. godine, pa se stoga po ocjeni ovog suda daljnji postupak imao provesti po odredbama ovog zakona u smislu člana 456. stav 3. ZPP-a. U skladu sa članom 7., 77. i 123. ovog zakona, stranka je dužna iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, te predloženim dokazima i dokazati te činjenice, pa sud na temelju slobodne ocjene tako provedenih dokaza odlučuje o zahtjevima stranaka. Prema tome, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u svemu postupio po naprijed navedenim zakonskim odredbama, a on nije bio ovlašten, bez prijedloga i zahtjeva stranaka, postupati po uputama iz ranije donesenog rješenja, kako to pogrešno smatra apelant. Osim toga Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog apelanta da sud provede dokaze saslušanjem svjedoka Alme Rahmanović i Melihe Štefulj na okolnost zaključenja ugovora i njegove primjene, smatrajući te dokaze suvišnim u odnosu na ostale predložene dokaze, kao i cijeneći okolnosti pod kojima su ovi dokazi predloženi. Ovo iz razloga što je utvrđeno da tokom prvostepenog postupka navedeni svjedoci nisu ni predloženi da se saslušaju na okolnost utvrđivanja činjenica oko načina prijema računa tužitelja i postupanja apelanta sa tim računima, kako to apelant navodi u žalbi. Kantonalni sud je takođe zaključio da apelant neosnovano žalbom pobija činjenično utvrđenje prvostepenog suda o izvršenim uslugama prijevoza tužitelja apelantu, kao i da apelant tužitelju po tom osnovu duguje iznos od 119.435,18 KM., jer je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud za takvo utvrđenje imao dovoljno uporišta u provedenim dokazima, za koje je dao potune i jasne razloge koji se ni žalbom apelanta ne dovode u sumnju. U odnosu na ostale žalbene razloge apelanta Kantonalni sud je utvrdio, da apelant u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao u toku trajanja prvostepenog postupka, a za koje je prvostepeni sud po ocjeni Kantonalnog suda dao valjane razloge, koje kao takve prihvata i ovaj sud u cijelosti, pa se stoga neće ponavljati jer bi to bilo suvišno i nepotrebno. Isto tako Kantonalni sud je zaključio da tužitelj osnovano žalbom ukazuje na pogrešan zaključak prvostepenog suda o osnovanosti prigovora prebijanja istaknutog od strane apelanta te u tom smislu i na nepravilnost pobijane presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja. Iz stanja spisa je utvrđeno da je apelant tokom postupka isticao da tužitelj ne može tražiti naplatu svojih potraživanja, iz razloga što je protivpravno naplatio usluge za apelanta od „Tuzlaputeva“, da bi u nastavku postupka u podnesku od 20. marta 2001. godine isticao da mu tužitelj duguje po osnovu goriva i maziva na ime jednog vozila, i da će za to podnijeti posebnu tužbu, odnosno da tužitelj ima obavezu prema njemu pa je iz tih razloga istakao prigovor kompenzacije, kako je to navedeno na pripremnom ročištu od 25. jula 2006. godine. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Kantonalni sud smatra da tužitelj osnovano u žalbi ističe da apelant u procesno pravnom smislu nije istakao prigovor prebijanja, te da stoga nisu ni postojali uslovi da prvostepeni sud odlučuje o tom njegovom zahtjevu. Dakle, da bi se odlučivalo o istaknutom prigovoru prebijanja stranka mora prije svega, opredjeliti visinu potraživanja prema drugoj stranci, iznijeti osnov tih potraživanja, a potom i dokazati osnovanost takvih potraživanja. S obzirom da apelant to nije učinio tokom trajanja postupka, pa samo paušalno iznesenim navodima da je on istakao prigovor kompenzacije zbog dugovanja tužitelju, nije mogao predstavljati takav osnov za odlučivanje o istom, pa stoga prvostepeni sud nije odlučivao u granicama zahtjeva postavljenih u postupku, što je suprotno odredbi člana 2. stav 1. ZPP-a. Ovo tim prije što je i sam vještak finansijske struke u svom nalazu istakao da mu nije predočena dokumentacija od strane apelanta, na osnovu koje bi utvrdio po kom osnovu je vršeno prebijanje potraživanja, niti je apelant tokom postupka opredijelio konktretan osnov za svoje potraživanje prema tužitelju, a niti je predložio dokaze kojima bi dokazao činjenične navode u tom pravcu. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da sve i kada bi se prihvatilo da je istaknut prigovor prebijanja od strane apelanta, takav prigovor nije dokazan, jer istaknuti prigovor prebijanja po svojoj pravnoj prirodi predstavlja samostalan tužbeni zahtjev, pa se kao takav mora dokazati tokom postupka a to apelant u ovom postupku nije učinio, kako to po ocjeni suda tužitelj osnovano navodi u žalbi, što je isticao i tokom postupka. Na temelju navedenog Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Žalbeni prigovor apelanta kojim je osporavao dosuđene troškove tužitelju, sud je ocijenio neosnovanim, jer budući da je ovaj sud preinačio ožalbenu presudu u pogledu glavnog potraživanja, tako da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevomu ovom postupku, to je sud primjenom člana 397. stav 2. ZPP-a, a u vezi sa članom 235. tačka 3. istog zakona preinačio i odluku o troškovima postupka pa je tužitelju dosudio troškove postupka u iznosu od 9.898,22 KM.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0-Pž-07-000079 je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud odluku o odbijanju apelantovog prigovora kompenzacije donio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP-a, osnovano zaključivši da apelant nije dokazao svoje činjenične navode da su ispunjene pretpostavke za preboj njegovog potraživaja sa potraživanjem tužitelja. Apelant u parnici mora dokazati da su ispunjene pretpostavke za preboj, tj. mora dokazati da je postojalo njegovo potraživanje prema tužitelju, saglasno odredbama članova 336. i 337. ZOO. Zbog toga Vrhovni sud smatra da apelant neosnovano revizijom upućuje na propust drugostepenog suda da raspravi sva sporna pitanja u vezi sa istaknutim prigovorom, i da je povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije postupio po uputama iz rješenja Vrhovnoh suda FBiH broj Pž-138/01 od 12. augusta 2003. godine, jer raspravno nečelo izraženo u odredbi člana 7. ZPP-a oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno istinito utvrđuje sporne činjenice. Osim toga Vrhovni sud smatra neosnovanim revizioni prigovor apelanta da su prvostepeni a zatim i drugostepeni sud počinili povredu odredabe člana 81. stav 2. ZPP-a kada je prihvaćena odluka prvostepenog suda o odbijanju prijedloga apelanta za saslušanjem svjedoka Alme Ramadanović i Melihe Štefulj na okolnost postojanja ugovornog odnosa između parničnih stranaka, jer apelantu na ovaj način nije onemogućeno da raspravlja pred sudom, odnosno jer su nižestepeni sudovi pravilno cijenili da se ova sporna činjenica može raspraviti i pravilno utvrditi na temelju drugih dokaza koje su stranke predložile. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka propisan odredbom člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP nije ostvaren, kao ni revizijski prigovor pogrešene primjene materijalnog prava iz člana 240. stav 1. tačka 2. ZPP-a jer nije osnovan. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, za koje je vezan ovaj revizijski sud, parnične stranke su 5. jula 1997. godine zaključile ugovor o prijevozu, prema kojem se tužitelj obavezao da preveze u poslovni krug apelanta pijesak, a apelant da mu za to isplati određenu naknadu, te da je tužitelj za apelanta obavljao usluge prijevoza i tokom 1998 i 1999. godine, a da apelant nije isplatio dug tužitelju za izvršene usluge po ispostavljenim fakturama u ukupnom iznosu od 119.435,18 KM. Prema tome Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo odredbu člana 648. stav 1. ZOO kada je obavezao apelanta da isplati tužitelju navedeni novčani iznos, jer se tužitelj ugovorom obavezao da izvrši ugovorene usluge za potreba apelanta, na određeno mjesto, uz naknadu. Kod tvrdnje apelanta da je dio potraživanja tužitelja prestalo kompenzacijom, Vrhovni sud je takođe zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio i pravilno primjenio materijalno pravo kada je odbio prigovor apelanta o kompenzaciji potraživanja, jer se nisu ispunile zakonske pretpstavke iz odredbe člana 336. i 337. ZOO, kao i u nedostatku dokaza da je potraživanje apelanta nastalo. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti to je ovaj sud primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra neutemeljenim stavove sudova u osporenim presudama u odnosu na njegov prigovor kompenzacije, u vezi sa kojim je sud postavio dvije teze, da je apelant u procesno-pravnom smislu nije istakao takav prigovor, kao i da ako se prihvati da apelant istakao prigovor kompenzacije, da apelant isti nije dokazao. Apelant tvrdi da je tokom trajanja postupka isticao prigovor kompenzacije koji je jasno obrazložio. Takođe smatra neosnovanom tezom Kantonalnog i Vrhovnog suda o navodnoj nedokazanosti apelantovih potraživanja prema tužitelju, odnosno nedokazanosti činjenične i materijalno-pravne osnove prigovora kompenzacije. Naime, Kantonalni sud u svojoj presudi tvrdi da apelant nije predložio dokaze na okolnost postojanja svojih potraživanja prema tužitelju, a da pri tome uopće nije uzeo u obzir njegove analitičke knjigovodstvene katice, sa precizno naznačenim računima ispostavljenim prema tužitelju, u kojima su evidentirana njegova potraživanja prema tužitelju, odnosno dugovanja tužitelja prema apelantu. Isto tako smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno protumačili nalaz vještaka finansijske struke kao dokaz prigovora kompenzacije, koji je nakon pregleda knjigovodstvene dokumentacije po ovom pitanju u svom nalazu zaključio da apelant ima potraživanja prema tužitelju u iznosu od 62.792,15 KM, što po apelantovoj ocjeni jasno ilustruje da Kantonalni sud a priori odbija bilo koji dokaz za njegov prigovor kompenzacije. Apelant takođe traži da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, donese privremena mjera odlaganja izvršenja presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001982 od 28. oktobra 2010. godine.

9. Apelant predlaže da Ustavni sud do donošenja konačne odluke o apelaciji donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje presude Vrhovnog suda, jer bi mu u postupku izvršenja bili blokirani svi računi, što bi gotovo onemogućilo njegov daljnji rad i proizvelo nenedoknadivu štetu u poslovanju. Apelant takođe navodi da je tužitelj pokrenuo izvršni postupak koji se vodi pod brojem 032-0-Ip-09-000330. Osim toga imajući u vidu da zapošljava 37 radnika, kojima mora redovno plaćati plate i ostale naknade, kao i uplaćivati zakonom propisane doprinose, blokada računa bi imala za posljedicu i nemogućnost ispunjenja obaveza prema zaposlenicima, pa između ostalog i prestanak rada zaposlenih.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. U datim okolnostima, Ustavni sud polazi od činjenice da je tužitelj već pokrenuo izvršni postupak koji se vodi pod brojem 032-0-Ip-09-000330. Izvršenjem navedene presude objektivno je moguće da za apelanta nastupe nenadoknadive štetne posljedice, koje bi se odrazile na njegovo poslovanje, prvenstveno iz razloga što bi svi njegovi računi bili blokirani, a što bi se negativno odrazilo i na egzistenciju zaposlenih. Osim toga, Ustavni sud napominje da je u apelaciji ukazano na različito postupanje sudova u predmetnom postupku u pogledu apelantovog istaknutog prigovora kompenzacije. Naime ovaj prigovor je prvostepeni sud ocijenio kao osnovan, i svojom odlukom je utvrdio postojanje potraživanja tužitelja prema apelantu, dok su Kantonalni i Vrhovni sud odbili kao neosnovan prigovor kompenzacije. Dakle, Ustavni sud ukazuje na postojanje različite prakse redovnih sudova u konkretnom predmetu. Imajući u vidu sve ove okolnosti, Ustavni sud je ocijenio da je u interesu i apelanta i postupka da se usvoji privremena mjera i da se ne provodi izvršenje presude Vrhovnog suda do konačne odluke o apelaciji.

12. Imajući u vidu odredbu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija ne odluči drugačije.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-439/11 („Tuzla-Kvarc“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio