Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1516/10 (V. P.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1516/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 1516/10, rješavajući apelaciju Vlade Pećnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Pećnika podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001517 07 U od 23. marta 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8140/07 od 6. novembra 2007. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/IV-
23-111-P/02 od 17. septembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Pećnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001517 07 U od 23. marta 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministartsvo) broj 27/02-23-8140/07 od 6. novembra 2007. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/IV-23-
111-P/02 od 17. septembra 2007. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-111-P/02 od 17. septembra 2007. godine odbijen je apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan rješenjem broj 23-04/IV-23-111-P/02 od 27. jula 2003. godine.
3. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-8140/07 od 6. novembra 2007. godine poništeno je rješenje Uprave broj 23-04/IV-23-111-P/02 od 17. septembra 2007. godine, te je pravna stvar riješena na način da je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-111-P/02 od 27. jula 2003. godine.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelant putem punomoćnika izjavio žalbu protiv rješenja Uprave broj: 23-04/IV-23-11 l-P/02 od 17. septembra 2007. godine sa prijedlogom da se navedeno rješenje Uprave poništi, a drugostepeni organ udovolji njegovom prijedlogu da se rješenje od 27. jula 2003.godine oglasi ništavim ili dozvoli obnova postupka za povrat stana u ulici Bosanskih gazija broj 93. Uprava je naglasila da je apelant 29. marta 2002. godine podnio zahtjev za povrat navedenog stana i to u roku koji je predviđen za povrat devastiranih stanova. Uprava je pravosnažnim rješenjem od 27. jula 2003. godine odbila apelantov zahtjev sa obrazloženjem da je stan uslovan za stanovanje, te da zahtjev nije blagovremen, jer nije podnijet u zakonskom roku koji je predviđen odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“, broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01). Ministarstvo je naglasilo da je Uprava donošenjem ovakvog rješenja povrijedila odredbe Zakona o upravnom postupku („Službene novine F BiH“, br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP) jer „je propisano da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana u slučaju iz člana 246. tačka 9. od dana kada je rješenje dostavljeno stranci“. Ministarstvo je istaklo da je prvostepeno rješenje dostavljeno apelantu 8. avgusta 2003. godine, a prijedlog za obnovu postupka je podnesen 11. novembra 2004. godine, iz čega proizilazi da je protekao subjektivni rok od 30 dana u kome je apelant mogao tražiti obnovu postupka. Ministarstvo je takođe naglasilo da su neosnovani apelantovi navodi kojima traži da se rješenje Uprave broj 23-04/IV-23-l 11/02 od od 27. jula 2003. godine proglasi ništavim, jer ne postoji nijedan razlog iz člana 264. ZUP za primjenu ovog vanrednog pravnog lijeka.
5. Kantonalni sud je 23. marta 2010. godine donio presudu broj 09 0 U 001517 07 U kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-8140/07 od 6. novembra 2007. godine.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su odredbom člana 246. ZUP predviđeni su razlozi za obnovu postupka okončanog rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku, a odredbom člana 249. ZUP, propisani su rokovi za podnošenje prijedloga za obnovu postupka za svaki od jedanaest slučajeva navedenih u članu 246. ZUP. Kantonalni sud je istakao da apelant svoj prijedlog za obnovu postupka zasniva na činjenici da mu nije bila data mogućnost da se izjasni na sve činjenice i okolnosti koje je prvostepeni organ cijenio prilikom donošenja rješenja „pa tuženi pravilno konstatuje da se radi o razlogu predviđenom odredbom člana 246. stav 1. tač. 9. ZUP. Odredbom člana 249. stav 1. tačka 5. istog zakona propisano je da rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za obnovu u slučaju iz člana 246. tačka 9. ZUP-a teče od dana kada je rješenje dostavljeno stranci“. Kantonalni sud je naglasio da je iz spisa predmeta vidljivo da je prvostepeno rješenje apelantu uručeno 8. avgusta 2003. godine, kada je apelant i saznao za okolnosti koje navodi kao razlog za obnovu postupka. Imajući u vidu da je prijedlog za obnovu postupka podnesen 11. novembra 2004. godine, apelant je očigledno propustio prijedlog podnijeti u roku propisanom odredbom člana 249. stav 1. tačka 5. ZUP, pa je tuženi pravilnom primjenom odredbi Zakona o upravnom postupku donio osporeno rješenje. Najzad, Kantonalni sud je naglasio da je Ministarstvo pravilno utvrdilo da nisu ispunjeni ni uslovi za oglašavanje ništavim rješenja od 27. jula 2003. godine, jer u konkretnoj upravnoj stvari ne postoji ni jedan od razloga predviđenih članom
264. ZUP za oglašavanje ništavim rješenja.
7. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluku koje je donesena u postupku u kojem je Kantonalni sud odlučivao o njegovoj tužbi izjavljenoj protiv rješenja Ministartsva broj 27/02-23-
8140/07 od 6. novembra 2007. godine kojim je odbačen njegov prijedlog za ponavljanje upravnog postupka pravosnažno okončanog rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-111-P/02 od 27. jula 2003. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ni određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u postupku, koji je okončan rješenjem Uprave broj 23-04/IV-23-111-P/02 od 27. jula 2003. godine nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. Takođe, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović