Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2011/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2011/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-2011/09, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-08-000 381 od 28. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini, broj P-132/05 od 13. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 29. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-08-000 381 od 28. aprila 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-132/05 od 13. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-132/05 od 13. juna 2005. godine, poništeno je rješenje apelanta, broj 03-62-802-1/95 od 4. jula 1995. godine, kojim je Ivici Čuturi (u daljnjem tekstu: tužitelj) prestao radni odnos, te je apelant obavezan da tužitelju upostavi radno-pravni status za period od 15. juna 1995. godine do 23. decembra 1995. godine u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Drugim stavom iste presude je naloženo apelantu da za prethodno navedeni period isplati tužitelju naknadu štete u iznosu od 1.972,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 727,68 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Trećim stavom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 1. septembra 1998. godine do 31. marta 2001. godine, te isplatu plaća za taj period.
3. Odlučujući o žalbi apelanta na prvostepenu presudu, Kantonalni sud je presudom, Gž-1222/05 od 4. aprila 2006. godine, žalbu apelanta uvažio te prvostepenu presudu preinačio na način da se tužba tužitelja odbacuje a u smislu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“, br.60/89 i 42/90 i „Službeni listi RBiH“ broj 20/95), na osnovu kojih radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji, ima pravo da u roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Budući da je tužitelj prvostepeno rješenje primio 27. jula 1995. godine, a tužbu podnio 28. augusta 1995. godine, tužba je odbačena kao neblagovremena.
4. Odlučujući o žalbi tužitelja na prvostepenu presudu Kantonalni sud je presudom, broj 007-0-
Gž-07-000 999 od 25. jula 2007. godine, žalbu odbio kao neosnovanu.
5. Tužitelj je izjavio reviziju na presudu Kantonalnog suda, Gž-1222/05 od 4. aprila 2006. godine, koju je Vrhovni sud uvažio i predmet vratio na ponovno suđenje, a uzimajući u obzir odredbe člana 145. i 103. stav 3. Zakona o radu, prema kojoj zaposlenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od 1 godine od dana dostavljanja odluke, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Budući da je u konkretnoj pravnoj stvari za tužitelja povoljniji rok od 1 godine od dana dostavljanja odluke proizilazi da tužba tužitelja nije neblagovremena.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je presudom, broj 007-0-Gž-08-000 381 od 28. aprila 2009. godine, žalbu tužitelja djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i to u dijelu koji se odnosi na početak toka zakonskih zateznih kamata, tako da teku od 25. augusta 1995. godine, kao dana podnošenja tužbe, umjesto od dospijeća svakog mjesečnog obroka plaće, zatim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka koji se dosuđuju u iznosu od 3.724,00 KM, te se apelant (stav tri) obavezuje da tužitelju isplati na ime plaće za period od 1. septembra 1998. godine do 31. marta 2001. godine, iznos od 14.647,50 KM sa zakonskom zeteznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Ujedno je žalba apelanta odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
7. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio reviziju protiv osporene odluke Kantonalnog suda od od 28. aprila 2009. godine.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06), propisano je: (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
12. U skladu sa navedenim, apelant je protiv presude Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-08-000 381 od 28. aprila 2009. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda Općinskog suda, broj P-
132/05 od 13. juna 2005. godine, mogao, a s obzirom da vrijednost pobijanog dijela te presude prelazi cenzus, shodno članu 237. ZPP-a, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, a što nije učinio. Propustom da izjavi reviziju apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet razmatranja apelacije od strane Ustavnog suda, čime je propustio iscrpiti djelotvorne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović