Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4133/10 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4133/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 4133/10, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-003433 od 9. jula 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-

3699/07 od 26. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo-pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je 22. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-003433 od 9. jula 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3699/07 od 26. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj P-3699/07 od 26. marta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-003433 od 9. jula 2010. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje od 2. oktobra 2007. godine.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je tužba u ovoj pravnoj stvari dostavljena zakonskom zastupniku apelanta na odgovor 5. juna 2007. godine. Obzirom da apelant nije u zakonskom roku od 30 dana dostavio odgovor na tužbu, sud je 25. septembra 2007.godine donio presudu zbog propuštanja „kojom je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu naknada godišnji odmor, osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate u pogledu koga je sud našao da je očigledno neosnovan, pa je isti odbijen“. Općinski sud je istakao da je apelant podneskom od 2. oktobra 2007.godine izjavio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, u kome je istovremeno sadržan odgovor na tužbu. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 329. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se: „prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi u roku od 8 dana računajući od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propust, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, od dana kada je za to saznala“. Takođe, Općinski sud je istakao da pored ovog subjektivnog roka član 329. stav 3. ZPP propisuje i objektivni rok koji predviđa da se nakon protoka 60 dana od dana propusta više ne može tražiti povrat u prijašnje stanje. Općinski sud je istakao da obzirom da je apelantu dostavljena tužba na odgovor 5. juna 2007. godine, apelant je mogao dostaviti svoj odgovor na tužbu sve do 5. jula 2007. godine, odnosno sve do što nije učinio. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant u roku od 60 dana mogao podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje, odnosno sve do 3. septembra 2007. godine. Međutim, apelant je prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnio tek 2 . oktobra 2007. godine, radi čega je isti odbačen kao neblagovremen.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

5. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.

e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.

7. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje prava i obaveza apelanta, odnosno da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u slučaju kada je odbačen kao neblagovremen njegov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“(dostupna na www.ustavnisud.ba)

8. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbačen kao neblagovremen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedlog za povrat u prijašnje stanje, ili ne. U takvoj proceduri ne utvrđuju se prava i obaveze apelanta, nije se odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine-dostupna na www.ustavnisud.ba)

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović