Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/11 (D. G.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-454/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-454/11, rješavajući apelaciju Draže Gute, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draže Gute podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 89 0 P 001344 09 Rev od 7. decembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 89 0 P 001344 09 Gž od 13. marta 2009.
godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj 89 0 P 001344 04 P od 26. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražo Guto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 89 0 P 001344 09 Rev od 7. decembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 89 0 P 001344 09 Gž od 13. marta 2009. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 89 0 P 001344 04 P od 26. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 89 0 P 001344 04 P od 26. septembra 2008. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 89 0 P 001344 09 Gž od 13. marta 2009. godine, sud se oglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbeni zahtjev apelanta, koji je apelant podnio protiv tužene Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, a radi isplate plata, toplog obroka, regresa, boračkog dodatka, troškova za prevoz i odvojenog života za period od 1994. godine do 2004. godine. Osnovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao na odredbu člana 12. stav 1. Zakona o vojsci (''Službeni glasnik RS", br. 31/96, 22/97, 3/98, 32/00, 46/01, 31/03 i 33/04), prema kojoj su lica na službi u Vojsci Republike Srpske, vojna lica i radnici u Vojsci, a prema odredbi člana 121. istog Zakona za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske određena je upravna nadležnost, zbog čega i akti doneseni od strane vojnih organa po osnovu radno-pravnih odnosa predstavljaju upravne akte u smislu člana 7. stav 2, tada važećeg Zakona o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS", broj 12/94), a identičnu odredbu sadrži i Zakon o upravnim sporovima (''Službeni glasnik RS", broj 109/05). Obzirom na navedeno prvostepeni sud je zaključio da potraživanje po osnovu radnog odnosa radnika na službi u Vojsci, među koje spada i apelant, ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa Republike Srpske, čiji akti u tim pravnim stvarima imaju karakter upravnog akta, protiv kojeg se nakon konačnosti, odnosno donošenja drugostepene odluke po žalbi, može ostvarivati sudska zaštita u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu, shodno odredbama člana 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Službeni glasnik RS" br. 11/04, 109/05 i 37/06).
3. Vrhovni sud je rješenjem, broj 89 0 P 001344 09 Rev od 7. decembra 2010. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj 89 0 P 001344 09 Gž od 13. marta 2009. godine.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na odluke redovnih sudova koji su se oglasili stvarno nenadležnim za postupanje po njegovom tužbenom zahtjevu, jer novčana potraživanja iz radnog odnosa radnika na službi u vojci ne spadaju u sudsku nadležnost.
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. morao je prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu iscrpiti raspoložive pravne lijekove i doći do konačne odluke (vidi odluku Ustavnog suda, AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović