Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4571/10 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4571/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 4571/10, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 004508 10 Gž od 20. avgusta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 004508 05 P od 10. maja 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo-pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je 25. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 004508 10 Gž od 20. avgusta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 004508 05 P od 10. maja 2010. godine.
2. Općinski sud je 15. marta 2007. godine donio presudu zbog propuštanja broj P-275/05, kojom je apelant obavezan da tužiteljima isplati naknade za: neisplaćene dijelove plaće, troškove prevoza i regresa sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 25 0 P 004508 05 P od 10. maja 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 P 004508 10 Gž od 20. avgusta 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je valjano donijeta presuda zbog propuštanja iz razloga propuštanja dostavljanja odgovora na tužbu, a razlozi koje je apelant istakao u prijedlogu nisu valjani razlozi koji se mogu smatrati opravdanim za povrat u prijašnje stanje. Kantonalni sud je naglasio da je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave, propisano da više ne egzistira Federalno ministarstvo odbrane, pa je iz tog razloga 1. januara 2006. godine prestalo ovlaštenje službenika prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane za zastupanje apelanta. Takođe, Kanotnalni sud je naglasio da prekid postupka u smislu člana 378. tačka 3. Zakona o parničnom postupku nastupa po sili zakona u svim fazama postupka kada stranka koja je pravna osoba prestane postojati. Kantonalni sud je naglasio da „iz spisa proizilazi da je tužba na odgovor uredno dostavljena apelantu 18. januara 2007. godine, u vrijeme kada je izvršena reorganizacija entitetskih ministarstava odbrane u ministarstvo odbrane, te preuzimanje predmeta i raspoređivanje službenika, ne predstavljaju opravdane razloge za povrat u prijašnje stanje, odnosno nakon stupanja na snagu gore navedenog zakona (17. oktobar 2006. godine) jasno proističe da u predmetnoj pravnoj stvari nisu postojali nedostatci u pogledu zakonskog zastupanja apelanta kao stranke, obzirom da je istim tačno propisano ko apelanta zastupa u ovakvim sporovima“.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.
e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenjljivim.
8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta, odnosno da li se apelant može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz članaII/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u slučaju kada je odbačen kao neblagovremen njegov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...].“(dostupna na www.ustavnisud.ba)
9. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje prijedlog za povrat u prijašnje stanje, ili ne. U takvoj proceduri ne utvrđuju se građanska prava i obaveze, nije se odlučivao o meritumu tužbenog zahtijeva, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine-dostupna na www.ustavnisud.ba)
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović