Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/11 (Karray Kamel Bin Ali)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Državljanstvo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-550/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-550/11, rješavajući apelaciju Karray Kamel Bin Alia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karray Kamel Bin Alia podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-434/08 od 7. decembra 2010. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Karray Kamel Bin Ali (u daljnjem tekstu: apelant) koji se trenutno nalazi u KPZ ZT Zenica, podnio je 5. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U- 434/08 od 7. decembra 2010. godine.
2. Apelantu je, rješenjem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Državne komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 39/08 od 6. aprila 2008. godine, u postupku revizije državljanstava oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine broj 07/2-204- 1017 od 22. maja 1995. godine.
3. Protiv rješenja Komisije broj 39/08 od 6. aprila 2008. godine apelant je podnio tužbu Sudu BiH, koja je presudom Suda BiH broj U-434/08 od 7. decembra 2010. godine odbijena kao neosnovana.
4. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju državljanstva spada u djelokrug javno pravnih ovlašćenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Europske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Praksa Europskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da, uopšte pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protejeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela nije pravo koje je garanatirano odredbama Europske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Europske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Europske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).
7. Isto tako, u Odluci Europskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Europske konvencije». Komisija dalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Europske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
8. Prema tome, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Europskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Europske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Europske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
9. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud zapaža da se apelant, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek zagarantiran članom 13. Europske konvencije, a u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije. U vezi člana 13. Europske konvencije Ustavni sud podsjeća da u presudi Europskog suda za ljudska prava od 25. marta 1983. godine u predmetu Silver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske Sud je naveo da pojedinac, kada iznosi osnovanu tvrdnju da je žrtva povrede prava priznatih u Europskoj konvenciji, mora imati mogućnost pravnog lijeka pred nacionalnim vlastima kako bi se o njegovom zahtjevu moglo odlučivati i, ukoliko je zahtjev opravdan, da bude obeštećen (vidi Europski sud za ljudska prava, Silver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A. 61, strana 42). Imajući u vidu akcesoran karakter člana 13. Europske konvencije, te zaključak Ustavnog suda u pogledu člana 6. stav 1. Europske konvencije da prava na čiju se povredu apelant žali nisu utvrđena kao građanska prava čiju zaštitu garantira član 6. stav 1. Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da je i ovaj dio apelacije nedopušten, jer je ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kaou dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović