Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-366/09 (I. B.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-366/09

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 366/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Borića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ibrahima Borića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na računanje roka zastarjelosti za prava prema članu 143. Zakona o radu.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008.

godine u dijelu u kojem je odlučeno o zastarjelosti potraživanja po osnovu člana 143. Zakona o radu.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zastarjelost potraživanja po osnovu člana 143. Zakona o radu.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Borića u preostalom dijelu podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07- 000 277 od 3. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ibrahim Borić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku SSŠ «Silvije Strahimir Kranjčević» Livno (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo 20. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 29. maja 2009. godine dostavio svoj odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je odgovorio 5. juna 2009. godine, Općinski sud 27. maja 2009. godine, dok je tužena to učinila 1. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i tužene dostavljeni su apelantu 3. jula 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je radio kod tužene do 21. jula 1993. godine, kada je upućen na čekanje posla na osnovu usmenog saopćenja tužene.

7. Apelant je 22. aprila 1998. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivanja statusa radnika u radnom odnosu. Općinski sud je donio Rješenje broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, kojim je određeno da se postupak u pravnoj stvari apelanta protiv tužene, radi utvrđivanja statusa radnika u radnom odnosu, prekida, te da će se po pravosnažnosti rješenja predmet ustupiti Ministarstvu rada, socijalne skrbi i prognanih Kantona broj 10, Tomislav-Grad – Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija).

8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu. Apelant je u žalbi istaknuo da mu nikada nije uručeno rješenje kojim se upućuje na čekanje posla ili pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa na taj način, tj. na nezakonit način mu je i prestao radni odnos, te se stoga u ovom predmetu i ne može primijeniti član 143. Zakona o radu. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-210/01 od 22. marta 2001. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju predmetnog rješenja naveo da iz stanja spisa i apelantovih navoda proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se apelant nalazi na čekanju. Kantonalni sud je predmet proslijedio Kantonalnoj komisiji.

9. Apelant je 25. septembra 2001. godine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, Kantonalnoj komisiji podnio žalbu kojom je zatražio da Kantonalna komisija donese odluku kojom će se regulirati njegov radnopravni status, te omogućiti ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-1242/00 od 3. marta 2004. godine, kojim je apelantovu žalbu usvojila i utvrdila da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla kod tužene, te je naložila tuženoj da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja riješi apelantov radnopravni status.

10. Apelant je 13. maja 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje rješenja Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine. Općinski sud je Rješenjem broj I-432/05 od 1. juna 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje protiv tužene kao izvršenika radi reguliranja radnopravnog statusa, a na osnovu rješenja Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine. Kako tužena nije postupila po navedenom rješenju, Općinski sud je donio Rješenje broj I-432/05 od 6. septembra 2005. godine, kojim se nalaže tuženoj da u naknadnom roku od 15 dana postupi po rješenju Općinskog suda od 1. juna 2005. godine pod prijetnjom izricanja novčane kazne.

11. Direktor tužene je, na osnovu rješenja Kantonalne komisije od 3. marta 2004. godine i rješenja Općinskog suda od 1. juna 2005. godine, donio Rješenje broj 309-4/05 od 22. septembra 2005. godine, kojim je apelantu uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju za period od juna 1993. godine do 5. maja 2000. godine. Predmetnim rješenjem je utvrđeno da apelantu pripada i pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 konvertibilnih maraka.

12. Direktor tužene je na osnovu člana 143. Zakona o radu donio Rješenje broj 371/2005 od 28. oktobra 2005. godine kojim apelantu prestaje radni odnos sa 5. majem 2000. godine. U prilogu predmetne odluke apelantu je dostavljen i tabelarni prikaz visine otpremnine i doprinosa koje je tužena kao poslodavac trebalo da uplati zaposlenicima za vrijeme čekanja posla, a time i za apelanta, a koji je tuženi uputio Ministarstvu nauke, prosvjete, kulture i sporta Kantona broj 10, budući da apelant posluje putem budžeta, te mu finansijska sredstva nisu dostupna.

13. Apelant je podnio prigovor na rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. septembra 2005. godine. Po navedenom apelantovom prigovoru Školski odbor tužene je donio Odluku broj 335-2/05 od 12. oktobra 2005. godine kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o uspostavi radnopravnog statusa od 22. septembra 2005. godine.

14. Apelant je podnio prigovor i na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine, prema kojem je Školski odbor poslodavca donio Odluku broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine, kojom je apelantov prigovor odbio i potvrdio rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine.

15. Budući da je tužena kao izvršenik postupila po rješenju Kantonalne komisije, Općinski sud je donio Rješenje broj I-432/05 od 16. novembra 2005. godine kojim je obustavio izvršenje određeno rješenjem Općinskog suda od 1. juna 2005. godine i ukinuo sve provedene radnje.

16. Postupajući po apelantovoj prijavi zbog navodno nezakonitog prestanka radnog odnosa, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je 7. juna 2006. godine Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/8416 u kojoj je utvrdila da je prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nadležni sud nije odlučivao o zakonitosti prekidanja apelantovog radnopravnog odnosa. Komisija je dalje naredila Federaciji BiH da preduzme sve neophodne korake da pravosnažno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, u slučaju da apelant podnese zahtjev za okončanje prekinutog postupka, posebno uzimajući u obzir period koji je protekao od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu (22. april 1998. godine), te da apelantu isplati određeni novčani iznos zbog utvrđene povrede prava na pristup sudu.

17. Apelant je 13. decembra 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluke tužene od 28. novembra 2005. godine kojom je odbijen apelantov prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa od 28. oktobra 2005. godine. Apelant je naveo da je u toku tog postupka tužena dala odgovor na tužbu 5. aprila 2006. godine, da je sud 1. decembra 2006. godine donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta koje je održano 10. januara 2007. godine. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je zatražio i naknadu plaća i uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 21. jula 1993. godine do povrata na posao, te da je 31. januara 2007. godine vještak dostavio izvještaj o visini plaća koje bi apelant ostvario da je radio. Dalje, apelant je naveo da je Općinski sud održao i zaključio glavnu raspravu 14. februara 2007. godine.

18. Općinski sud je Presudom broj P-859/05 od 9. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonita i bez pravne valjanosti Odluka tužene broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine, zatim, da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene i da mu pripadaju sva prava na osnovu rada kao što su lični dohodak za period od 21. jula 1993. godine do decembra 2006. godine u iznosima kako je to precizirano u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da je tužena na te iznose dužna uplatiti doprinose kako je precizirano u izreci presude. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime mjesečnog ličnog dohotka isplaćuje iznos od 639,00 KM sa doprinosima od 1. januara 2000. godine pa ubuduće do apelantovog povratka na posao ili do odlaska u penziju.

19. U obrazloženju presuda prvostepenog i drugostepenog suda je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelantu reguliran radnopravni status rješenjem tužene od 22. septembra 2005. godine na način da mu je uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju za period od juna 1993. godine do 5. maja 2000. godine, da mu je utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu. Sudovi su zaključili da je odluka tužene od 28. novembra 2005. godine, kojom je potvrđeno rješenje tužene od 28. oktobra 2005. godine, donesena u skladu sa Zakonom o radu, da je apelantu radnopravni status reguliran u skladu s odredbama Zakona o radu zbog čega sudovi nisu mogli udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je odluka tužene od 28. novembra 2005. godine nezakonita i bez pravnog djelovanja. Sudovi su, također, zaključili da je pravno neutemeljen i tužbeni zahtjev kojim apelant potražuje naknadu plaća od 21. jula 1993. godine do 31. decembra 2006. godine. U obrazloženju presuda je navedeno da apelantu, prema odredbama Zakona o radu, ne pripada pravo na naknadu plaće za period od 21. jula 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa, jer je u navedenom periodu nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 106. Zakona o radu. Dalje je obrazloženo da je apelant tužbeni zahtjev za naknadu plaća postavio na ročištu od 10. januara 2007. godine, da mu je radni odnos kod tužene prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine bez obzira kada je rješenje tužene doneseno, pa stoga sva potraživanja do tog datuma su zastarjela potraživanja. Na potraživanja plaća nakon prestanka radnog odnosa apelant nema pravo, jer mu je prestao radni odnos, niti na plaće od 1. jula 2007. godine pa ubuduće. U obrazloženjima presuda dalje je navedeno da, s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća u cijelosti odbijen kao pravno neutemeljen i zbog zastare, zbog istih razloga apelantu ne pripada ni pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 21. jula 1993. godine pa do 31. decembra 2006. godine i ubuduće. Dalje je istaknuto da su, prema iskazu tužene koji apelant nije pobijao, apelantu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za period 1992. godine do 5. maja 2000. godine. Dalje je zaključeno da nakon prestanka radnog odnosa apelantu ne pripadaju prava na uplatu doprinosa iz radnog odnosa.

20. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000 277 od 3. jula 2007. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za donošenje drugačije odluke i kada je utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sud je prvo naveo da su neosnovani navodi revizije o povredi postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da je drugostepeni sud, suprotno navodima revizije, u smislu odredbe člana 231. ZPP, ocijenio apelantove žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 143. Zakona o radu, jer je, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, relevantne činjenice pravilno podveo pod član 143. st. 1. i 4. navedenog zakona.

22. Vrhovni sud je, dalje, u obrazloženju naveo da je, po shvatanju tog suda, apelantov radni odnos kao zaposlenika na čekanju posla prestao istekom roka od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, budući da tužena kao poslodavac nije apelanta pozvala na rad. S obzirom na sadržaj odredbe člana 143. stav 4. Zakona o radu, odluka tužene o prestanku apelantovog radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter, pa prigovori u reviziji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da su nižestepeni sudovi, primjenom člana 106. Zakona o radu, pravilno odlučili kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu plaća, jer je nastupila zastara potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je apelantov radni odnos prestao 5. maja 2000. godine (po sili zakona), a da je zahtjev za isplatu plaća za period od 21. jula 1993. godine do uspostave radnopravnog statusa preciziran na ročištu 10. januara 2007. godine, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, nastupila zastara potraživanja protekom roka od 3 godine koji propisuje odredba člana 106. Zakona o radu. Imajući u vidu da je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, to mu, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, ne pripada ni pravo na isplatu plaća za period od dana prestanka rada pa ubuduće, jer su mu sa tim datumom prestala sva buduća prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na uplatu doprinosa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant se žali na povredu prava na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zatim, na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant se, također, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na zaposlenje. Apelant je u apelaciji hronološki naveo događaje koji se tiču njegovog zaposlenja kod tužene počevši od 21. jula 1993. godine, kada je zajedno sa ostalim pripadnicima bošnjačke nacionalnosti bio udaljen sa posla. Apelant navodi: «Nakon neuspjeha da mirno riješim svoj radnopravni status sa poslodavcem, od 1999. godine moj se slučaj povlači po sudovima i raznim komisijama. U prilogu vam hronološki dostavljam sve žalbe, tužbe, rješenja i odluke. Imam osjećaj da ovome nema kraja, a ja samo želim da se ispravi nepravda koja mi je nanesena po osnovu nacionalne diskriminacije, tj. da mi se vrati moje postojeće radno mjesto, da mi budu nadoknađene zaostale plaće i doprinosi za mirovinsko, te naknadu za duševne patnje koje trpim.» Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da je u njegovom slučaju pogrešno primijenjen član 143. Zakona o radu.

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru Općinskog suda je istaknuto da u predmetu tog suda broj P-859/05 nisu počinjene nezakonitosti u postupanju, te da nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.

25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

26. U svome odgovoru na apelaciju Vrhovni sud se nije upuštao u pojedinačne navode apelacije. Sud je naveo da smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelantova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da u revizijskoj presudi nije bilo proizvoljne primjene prava.

27. Tužena je u svome odgovoru navela da smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložila da se apelacija odbije kao pravno neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

(...)

(7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

(8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

29. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 360.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2008. godine. Apelacija je podnesena 9. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zatim, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

36. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 28. novembra 2005. godine kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, apelantovom vraćanju na posao, isplati plaća i doprinosa iz radnog odnosa, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke, u dijelu u kojem su odbili tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene (kojim je odbijen apelantov prigovor na rješenje tužene o prestanku radnog odnosa) zasnovali na odredbama člana 143. Zakona o radu. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da je tužena, postupajući po odlukama Kantonalne komisije, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, uspostavila apelantu radnopravni status počev od juna 1993. godine, te utvrdio da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos kod tužene sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu u iznosu od 1.330,29 KM. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovih prava u tom dijelu apsolutno neosnovani, budući da je nesporno da apelanta tužena nije u zakonom propisanom roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona pozvala na rad. Stoga je, dakle, apelantu radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, u smislu člana 143. stav 4. Zakona o radu pa rješenje tužene ima samo deklaratorni karakter. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava u dijelu u kojem je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva usmjeren na poništenje Rješenja tužene broj 399-1/05 od 28. novembra 2005. godine o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine i zahtjeva za vraćanje na poslove i radne zadatke koje je obavljao do upućivanja na čekanje.

39. Međutim, vezano za apelantove navode u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu plaća, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 106. Zakona o radu. Naime, Vrhovni sud je u tom dijelu potvrdio nižestepene presude sa obrazloženjem da je apelant tužbeni zahtjev precizirao 10. januara 2007. godine, tražeći neisplaćene plaće za period od 21. jula 1993. godine do povratka na posao, a budući da je radni odnos apelantu prestao 5. maja 2000. godine, to je Vrhovni sud zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, koji je istakla tužena, nalazeći da je protekao zastarni rok od tri godine u kojem je apelant, prema članu

106. Zakona o radu, mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine zaključio da «zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenice na čekanju posla». Razlozi dati u navedenoj odluci Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan slučaj stoga što je Rješenje Kantonalne komisije broj 10/2-34-1242/00 od 3. marta 2004. godine, kojim je utvrđeno da apelant ispunjava zakonske uvjete za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod tužene, postalo pravosnažno 20. aprila 2004. godine, pa apelant prije tog datuma prema osnovu tog statusa nije ni mogao tražiti naknadu plaća, niti je u tom smislu postojala obaveza tužene. S obzirom na to da prije datuma pravosnažnosti rješenja Kantonalne komisije nije ni mogao početi teći rok zastarjelosti, a imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari precizirana 10. januara 2007. godine, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu plaća apelantu i doprinosa iz radnog odnosa za period od 21. jula 1993. godine do 5. maja 2000. godine, očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o radu.

41. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise u dijelu u kojem je odlučivao o apelantovom tužbenom zahtjevu vezanom za isplatu naknade plaća i doprinosa proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku

42. Apelant je u apelaciji naveo da njegov postupak za ostvarenje prava iz radnog odnosa predugo traje. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju cjelokupnog postupka, počevši od podnošenja prvobitne tužbe 22. aprila 1998. godine, postupka pred nadležnim komisijama za uspostavu radnopravnog statusa, izvršnog postupka koji je vodio protiv tužene radi izvršenja odluka nadležnih komisija pa do podnošenja nove tužbe 8. decembra 2005. godine, a koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine.

43. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu 7. juna 2006. godine donijela Odluku broj CH/01/8416 kojom je utvrdila povredu apelantovog prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Istom odlukom je naređeno Federaciji BiH da preduzme sve neophodne korake da pravosnažno okonča parnični postupak, prekinut Rješenjem Općinskog suda broj P-576/99 od 31. januara 2001. godine, posebno uzimajući u obzir period koji je protekao od dana podnošenja tužbe Općinskom sudu (22. april 1998. godine), te da apelantu isplati novčanu naknadu u iznosu od 1.600,00 KM.

44. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnio zahtjev za nastavak postupka u smislu odredbi člana 381. Zakona o parničnom postupku, već je 13. decembra 2005. godine, prije donošenja odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 7. juna 2006. godine, kako to proizlazi iz apelantovih navoda i dokumentacije koju je dostavio uz apelaciju, podnio novu tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluka tužene o uspostavi radnopravnog statusa i prestanku radnog odnosa, a koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci, imajući prvenstveno u vidu da je Komisija svojom Odlukom broj CH/01/8416 utvrdila povredu apelantovog prava i da apelant nije podnio prijedlog za nastavak postupka koji je bio predmet te odluke, već novu tužbu, kako proizlazi iz apelantovog navoda, a rukovodeći se i pravilom ne bis in idem, razmotriti apelantove navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu od podnošenja tužbe 13. decembra 2005. godine, kojom je apelant osporio odluke tužene o uspostavi radnopravnog statusa, do donošenja osporene Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine.

a) Relevantni principi

46. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

47. Parnični postupak pokrenut je 13. decembra 2005. godine, kada je apelant Općinskom sudu podnio tužbu radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i povratka na posao. Ustavni sud zapaža da je predmet okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-07-001 367 od 13. novembra 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva trajao je od 13. decembra 2005. godine do 13. novembra 2008. godine, tj. u periodu od dvije godine i 11 mjeseci, a koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja koja pokreće.

49. Vezano za apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije i odgovora redovnih sudova ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka.

50. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku presuda Općinskog suda donesena u roku od jedne godine i dva mjeseca, te da je u tom periodu Općinski sud, moglo bi se reći ažurno, mada ne u početnoj fazi i u rokovima propisanim zakonom, postupao u smislu zakazivanja ročišta za raspravu i dostavljanja podnesaka parničnim strankama. Dalje, drugostepena presuda je donesena u roku od tri mjeseca, a presuda Vrhovnog suda u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, te da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na zabranu mučenja i podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivnopravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego što je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego što je i samo apelantovo pravo nastalo. Stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantu utvrđen status zaposlenika na čekanju posla. Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana u dijelu koji se odnosi na suđenje u razumnom roku, jer je cjelokupan parnični postupak trajao dvije godine i 11 mjeseci, proveden je na tri sudske instance i ne prelazi „granice razumnosti“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-366/09 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio