Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2665/09 («Unionivest» a.d. Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2665/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2665/09, rješavajući zahtjev «UNIONINVEST» a.d. Istočno Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev «UNIONINVEST» a.d. Istočno Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. «Unionivest» a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo «Jamina&Jokić» iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 I 009209 09 Gž od 16. jula 2009. godine i rješenja Osnovnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 I 009 209 04 I od 22. oktobra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Osnovnom sudu da izvrši isplatu iz prodajne cijene postignute prodajom nekretnina izvršenika GP «Rad» Derventa po pravosnažnom rješenju Osnovnog suda do odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Zukanović Fadil je, 27. septembra 2004. godine, podnio prijedlog za izvršenje na određenim nekretninama izvršenika GP «Rad» Derventa (u daljnjem tekstu: izvršenik), pa je Osnovni sud dozvolio predloženo izvršenje rješenjem broj I-75/04 od 11. oktobra 2004. godine. U ovaj izvršni postupak su pristupili i drugi tražioci izvršenja koji su također podnijeli prijedloge za izvršenje protiv istog izvršenika, među kojima je i apelant koji je prijedlog za izvršenje podnio 27. oktobra 2006. godine. Na ročištu za prodaju nekretnina od 27. septembra 2007. godine, nekretnine su prodate najpovoljnijem ponuđaču, a zatim je 27. februara 2008. godine Osnovni sud održao ročište za diobu cijene, nakon čega je donio rješenje o namirenju broj 13 84 I 009 209 04 I od 25. marta 2008. godine. Ovo rješenje je ukinuto rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 263 od 19. septembra 2008. godine, pa je predmet vraćen na ponovni postupak.

3. U ponovnom postupku, Osnovni sud je rješenjem o namirenju broj 13 84 I 009 209 04 I od 22. oktobra 2008. godine, koje je djelimično ispravljeno rješenjem od 29. oktobra 2008. godine, utvrdio redoslijed namirenja tražilaca izvršenja prema podnesenim prijedlozima za izvršenje, a apelant se našao na 9. mjestu tog redoslijeda. Podneskom stečajnog upravnika od 24. novembra 2008. godine, prvostepeni sud je obaviješten da je nad izvršenikom otvoren stečaj 26. septembra 2008. godine navodeći «da su nastupila pravne posljedice» stečajnog postupka, te da je puni naziv stečajnog dužnika GP «Rad» AD – u stečaju.

4. Odlučujući o žalbama nekih tražilaca izvršenja među kojima je i apelant, Okružni sud je donio presudu broj 84 0 I 009209 09 Gž od 16. jula 2009. godine kojom je žalbe odbio. Okružni sud je naveo da smatra neosnovanim navode apelanta i ostalih tražilaca izvršenja koji su izneseni u žalbama o tome da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, odredbom člana 66. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koji je prvostepeni sud primijenio, propisano je da kad postoji više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja, oni se namiruju onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje, članom 98. st. 1. i 2. ZIP-a je propisan redoslijed namirivanja određenih povjerilaca kao i to da ako dužnik pored glavnog potraživanja duguje kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u rješenju o namirenju utvrdio redoslijed namirenja prema podnesenim prijedlozima za izvršenje na nekretninama izvršenika što je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno i u skladu sa odredbama ZIP-a. Okružni sud je također ocijenio da je prvostepni sud vodio računa o tome da se radi o tražiocima izvršenja sa različitim redom prvenstva pri namirenju, a odbio je ostale žalbene navode u vezi sa primjenom materijalnog prava, među kojima je bio i prigovor apelanta da je svim tražiocima izvršenja trebala biti isplaćena kamata prije namirenja glavnog potraživanja, uz obrazloženje da apelant pogrešno tumači odredbu člana 98. stav 2. ZIP-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 98. stav 2. ZIP-a prema kojoj se kamata namiruje prije glavnog potraživanja. Apelant smatra da je pravilnom primjenom ovih odredaba bilo moguće kamate namiriti svim tražiocima izvršenja a ne samo u odnosu na dva tražioca izvršenja koji su prvi na listi za namirenje. Apelant smatra da obrazloženje Okružnog suda o tome nije dovoljno jer ne daje «bilo kakve razloge o odlučnim činjenicama žalbe», a tumačenje oba suda u odnosu na ovo pitanje je, kako tvrdi, proizvoljno. Apelant smatra da mu je iz istih razloga prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, navodeći da član 13. Evropske konvencije «garantuje djelotvornost pravnog lijeka kroz kapacitet da ga žalbeni sud ispita i da razloge o odlučnim činjenicama».

6. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da bi isplatom novčanih sredstava apelantu i «većini ostalih tražilaca izvršenja» koja su dobijena prodajom nekretnina izvršenika, «imalo nesagledive posljedice po apelanta i većinu ostalih tražilaca izvršenja jer bi neosnovano ostali nenamireni ili pak neosnovano ostali djelimično namireni za svoja potraživanja po izvršnim sudskim odlukama».

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud privremenom mjerom spriječi sud da izvrši isplatu po pravosnažnom rješenju o namirenju, jer smatra da će tako biti samo djelimično namiren. Ovakav zathjev za privremenu mjeru je suprotan smislu i svrsi prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva jer traži da Ustavni sud, samo zbog nezadovoljstva apelanta iznosom koji treba primiti isplatom, na ovaj način interveniše i spriječi izvršenje pravosnažne odluke suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2665/09 («Unionivest» a.d. Istočno… | Sudska praksa | Aktio