Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-311/11 (M. N.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-311/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-311/11, rješavajući zahtjev Miodraga Nikačevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miodraga Nikačevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Nikačević (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine Vijeće Apelacionog odjela (u daljnjem tekstu: Apelacioni odjel Suda BiH) broj X-KRŽ-08/500 od 12. jula 2010. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-08/500 od 19. februara 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo prekinuto izdržavanje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Sud BiH je presudom broj X-KR-08/500 od 19. februara 2009. godine apelanta oglasio krvim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. g) i e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi Sud BiH je utvrdio da je apelant u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga Srpske Republike BiH usmjerenog protiv civilnog Bošnjačkog stanovništva opštine Foča, znajući za takav napad te da njegove radnje čine dio tog napada, kao pripadnik tih snaga, svjesno počinio nad drugim osobama silovanje upotrebom sile i prijetnje i direktnim napadom na njihov život i tijelo, te pomagao drugim osobama suprotno pravilima međunarodnog prava zatvaranje i oduzimanje fizičke slobode druge osobe. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da se Sud BiH u odnosu na silovanje svjedokinje oštećene-žrtve M.H., oslonilo na njeno vjerodostojno svjedočenje, a koje je potkrijepljeno iskazima drugih svjedoka. S obzirom na činjenicu da je oštećena-žrtva jedini svjedok samog čina silovanja, s posebnom pažnjom su razmotreni iskazi svjedokinja F.D., J.F. i E.S., te svjedokinje, također oštećene žrtve A.Č. koje su u svojim iskazima vjerodostojno i dosljedno opisale okolnosti pod kojim je apelant odveo oštećenu M.H., kao i ozbiljne promijene u njenom ponašanju nakon njenog povratka i kasnije. Također, ocijenjeno je da je iskaz oštećenje-žrtve M.H. potkrepljen i iskazom, te sudsko psihijatrijskim izvještajem dr. S.LJ., eksperta za psihijatriju. Nadalje, uočene nedosljednsoti u iskazima saslušanih svjedoka ocijenjene su nebitnim za predmet, te da su bez značaja za kredibilitet svjedokinja. U odnosu na silovanje oštećene-žrtve A.Č. Sud BiH je ponovio identične razloge i obrazloženja kao i u odnosu na oštećenu-žrtvu M.H. zbog kojih se oslonio na njeno vjerodostojno svjedočenje, a koja je, također, bila jedini svjedok samog čina silovanja i čiji je iskaz posebno cijenjen u odnosu na iskaze svjedokinje F.D. i svjedokinje oštećene-žrtve M.H. Sud BiH je detaljno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nije primijenjen KZ SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme relevantnih događanja, kao i razloge i obrazloženja na kojim je zasnovao zaključak da primjena člana 172. KZ BiH u konkretnom slučaju ne predstavlja kršenje principa zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, te da se, u skladu sa članom 4a) KZ BiH ovo krivično djelo u svakom slučaju može podvesti pod opšta načela međunarodnog prava.
3. Apelacioni odjel Suda BiH je presudom broj X-KRŽ-08/500 od 12. jula 2010. godine djelimično uvažio žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) i apelantovu žalbu, pa je presudu Suda BiH broj X-KR-08/500 od 19. februara 2009. godine preinačio. Uvažavajući apelantovu žalbu Apelacioni odjel Suda BiH je preinačio presudu na način da je apelanta oslobodio optužbi da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka e) KZ BiH. Uvažavajući žalbu Tužilaštva BiH presuda Suda BiH je preinačena u odluci o krivičnopravoj sankciji pa je apelantu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH za koje je oglašen krivim izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je Sud BiH pravilno zaključio da je isključujući svaku razumnu sumnju dokazano da je apelant prisilio oštećene M.H. i A.Č. na spolni odnos, a čime je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH, pa su apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu ocijenjeni kao nesonovni, odnosno paušalni i ničim pokrepljeni. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na primjenu materijalnog prava. Apelacioni odjel Suda BiH je zaključio da se Sud BiH pravilno pozvao na član 4a. KZ BiH kojim je propisano da čl. 3. i 4. KZ BiH ne sprečavaju suđenje i kažnjavanje bilo kog lica za bilo koje činjenje i nečinjenje koje je u vrijeme počinjenja predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava, te istakao da su ovakvim rješenjima preuzete odredbe člana 7. stav
2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbenih prigovora da je u njegovom slučaju sa aspekta zaprijećene krivičnoprave sankcije bio blaži KZ SFRJ. S tim u vezi je ukazano da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela za radnje koje se apelantu stavljaju na teret bilo moguće izreći smrtnu kaznu, da je smrtna kazna ukinuta ratifikacijom Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju 29. jula 2003. godine, a na temelju čega je zaključeno da je po apelanta bio povoljni zakon koji ne predviđa izricanje smrtne kazne, odnosno KZ BiH.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovano članom 2. stav 1. Protokola broj 7, te opšta zabrana diskriminacije zagarantovana Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava garantovana članom 14. st. 1. i 5. i članom 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te član 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
5. Apelant smatra da s obzirom na prirodu predmeta, a u skladu sa članom 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, po njegovoj apelaciji treba postupiti hitno. Nadalje, apelant smatra da je pred Ustavnim sudom potrebno neposredno raspraviti pitanja od značaja za donošenje odluke, pa predlaže da se održi javna rasprava u smislu člana 46. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda. Najzad, apelant je zatražio da, u skladu sa članom 77. Pravila Ustavnog suda bude donesena privremena mjera kojom bi bilo prekinuto izdržavanja kazne do okončanja postupka po apelaciji.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud naglašava da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora na koju je upućen temeljem pravomoćne i izvršne presude, a suština zahtjeva za izdavanje privremene mjere odnosi se na prekid izdržavanja kazne zatvora, čime bi bilo dovedno u pitanje i izvršenje pravosnažne odluke suda. Nadalje, apelant u prilog izdavanja privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da su navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao a koji se tiču merituma predmeta predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da bi se, usvajanjem apelantovog zahtjeva, dovelo u pitanje izvršenje pravosnažne sudske odluke, a da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio niti jedan argument i dokaz koji bi ukazao na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović