Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3872/09 (Z. G., Z. G. i Z. V.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3872/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 3872/09, rješavajući zahtjev Zorana Geleva i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Geleva, Zibe Gelev i Zlate Vidović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Gelev, Ziba Gelev i Zlata Vidović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Gelev iz Mostara, podnijeli su je 10. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 021797 08 Gž od 5. novembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 021797 02 P od 28. aprila 2008. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. st. 2. i 6. Pravila Ustavnog suda, od apelanata je 17. decembra 2009. godine zatraženo da apelaciju dopune, što su oni učinili 15. januara 2010. godine. Apelanti su također zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Općinskog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 021797 02 P od 28. aprila 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 021797 08 Gž od 5. novembra 2009. godine, odbačen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi «pravo služnosti pješke» preko nekretnine pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: poslužno dobro) koja je vlasništvo Zlatije Šabanović (u daljnjem tekstu: tužena), u korist nekretnine koju koriste apelanti a koja se sastoji od dvije parcele (u daljnjem tekstu: povlasno dobro) koje su upisane kao gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini sa pravom korištenja, koja je također precizno navedena u dispozitivu prvostepene presude. Istom presudom, usvojen je protutužbeni zahtjev tužene i ukinuto je pravo služnosti ustanovljeno u korist apelanata na poslužnom dobru, a obavezani su apelanti da prestanu sa korištenjem služnosti i da trpe da se ista briše iz z.k. uloška u koji je upisana, kao i da tuženoj naknade troškove postupka.
3. Apelanti su, nakon što je postupak otpočeo povukli tužbu, čemu se tužena protivila, a podnijela je i protutužbu u istoj pravnoj stvari. Općinski sud je tužbu apelanata odbacio uz obrazloženje da su za ustanovljenje prava služnosti na gradskom građevinskom zemljištu nadležni općinski organi, pa je raspravljanje nastavio po protutužbenom zahjtevu tužene.
4. Iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi nesporno utvrdili da je tužena poslužno dobro kupila 1983. godine od ranijeg vlasnika, te da u kupoprodajnom ugovoru koji je tada zaključen nije naveden bilo kakav teret na toj nekretnini. Također, sudovi su utvrdili da je i među strankama nesporno da je tek rješenjem Službe uprave za stambene poslove Općine Stari Grad broj 06-25-973/02 od 28. juna 2002. godine, po zahtjevu apelanata, ustanovljeno pravo služnosti na poslužnom dobru, jer je u postupku utvrđeno da se dvjema parcelama koje čine povlasno dobro može prići jedino sa poslužnog dobra, i to pješke. Dalje, na jednoj od parcela povlasnog dobra izgrađena je kuća u suvlasništvu apelanata, a uviđajem na licu mjesta utvrđeno je da se toj parceli može prići autom sa makadamskog puta pokraj rijeke Neretve, sa kojeg postoje i stepenice za ulaz u stambeni objekat koji je na toj parceli izgrađen. Na drugoj parceli povlasnog dobra, kako je to utvrđeno, nema stambenog objekta. Uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je zaključio da predmetni spor treba riješiti primjenom odredbi člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH koji definiše pravo služnosti, zatim člana 56. stav 1. istog zakona prema kojem se stvarna služnost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina, kao i člana 63. ovog zakona prema kojem vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine kao i kad prestane razlog zbog kojeg je bila zasnovana.
5. Općinski sud je iz utvrđenog činjeničnog stanja i navedenih odredaba materijalnog prava zaključio da je služnost u konkretnom slučaju nepotrebna za korištenje povlasnog dobra. Kantonalni sud je prihvatio u cijelosti ovakvu ocjenu, a obrazložio je i da je neosnovan žalbeni navod apelanata da se nije moglo dozvoliti ukidanje prava služnosti zato što bi eventualnom diobom povlasnog dobra između apelanata bio onemogućen pristup parceli na kojoj sada nema izgrađenog objekta onome kome ta parcela diobom pripadne. Kantonalni sud je naveo da je u sadašnjoj situaciji irelevantno uzimati u obzir buduće neizvjesne okolnosti, te da odluka o ukidanju služnosti ne ovisi o tim okolnostima.
6. Apelanti smatraju da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili da su ispunjeni uslovi iz Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za ukidanje prava služnosti, jer je makadamski put na koji se u odlukama ukazuje «napravljen tokom ratnih zbivanja» i rijeka ga često plavi «što je notorna činjenica koju [apelanti] nisu morali dokazivati». Također, apelanti navode da oni nisu prekidali vršenje prava služnosti koje je u njihovu korist bilo ustanovljeno, te da je pravno neutemeljeno stanovište Kantonalnog suda da je irelevantno uzimati u obzir buduće neizvjesne okolnosti, budući da se povlasno dobro sastoji od dvije parcele, pa suvlasnik koji dobije parcelu na kojoj nema izgrađenog objekta neće imati pravo prolaza do te parcele. Stoga apelanti predlažu da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava.
7. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti nisu na bilo koji način obrazložili.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu naveli bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, nisti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović