Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2018/08 (G.J.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2018/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2018/08, rješavajući apelaciju G.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.J. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 016740 08 Gž od 27. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Mal 016740 04 Mal od 28. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatura «Ćupina & Co» d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti Mostar, podnio je 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 016740 08 Gž od 27. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Mal 016740 04 Mal od 28. decembra 2007. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv Bosne i Hercegovine – Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Grada Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete, Općinski sud je donio presudu broj 07 58 Mal 016740 04 Mal od 28. decembra 2007. godine. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno na ime materijalne štete za uništeno putničko motorno vozilo WV pasat reg.oznake SH-202777 (u daljnjem tekstu predmetno vozilo) isplate iznos od 1.320,34 KM. Stavom dva dispozitiva navedene presude obavezan je apelant da na ime troškova postupka prvotuženom isplati iznos od 1.610,00 KM, a drugotuženom iznos od 915,00 KM:
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelant potražuje naknadu materijalne štete za predmetno vozilo koje je oštećeno uslijed eksplozije minobacačke granate dana 15. februara 1997. godine. Nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je navedenog dana došlo do eksplozije minobacačke granate (što je potvrđeno i uvidom u izvještaj MUP Mostar broj 18-14/02-230-2166/97), međutim za sud je sporno što iz zapisnika o uviđaju izdatog od strane MUP Centra Službi Bezbjednosti Stanice javne bezbjednosti Mostar (u daljnjem tekstu MUP CSB SJB Mostar) broj 18-14/02-2-11/97 od 15. februara 1997. godine (u daljnjem tekstu: predmetni zapisnik) nije vidljivo na osnovu koje dokumentacije je utvrđeno o kojem se vozilu radi a niti je utvrđeno ko je vlasnik vozila. Dalje se navodi da se u zapisniku takve vrste moraju navesti podaci iz saobraćajne dozvole ili knjige vozila, osiguravajuće police, navesti tvornički broj motora i šasije, a posebno zbog činjenice da se radi o vozilu sa stranim tablicama. Sud je istakao da predmetni zapisnik nije ovjeren iako bi kao službena i zvanična isprava jednog državnog organa trebao biti. Također, sud je na osnovu zvaničnog dopisa MUP Sektor kriminalističke policije Mostar, Uprave za administraciju i podršku Sektor za administraciju Mostar i Policijske uprave Mostar Odjel kriminalističke policije utvrdio da nije pronađena tražena dokumentacija koja se odnosi na apelantovu prijavu. Općinski sud je na osnovu navedenog, a posebno zbog činjenice da ni nakon službenog traženja nije mogao dobiti Zapisnik o uviđaju, niti bilo koji dokument vezan za uništenje predmetnog vozila kritične prilike, naveo da ne može prihvatiti predmetni zapisnik kao autentičan i vjerodostojan dokaz o odlučnim činjenicama. Ovome u prilog sud navodi i dopis Policijske uprave Mostar Odjel krim. policije broj 2-
02/5-2-1082/07 od 19. novembra 2007. godine u kojem je navedeno da u njihovoj knjizi uviđaja nije evidentiran niti jedan uviđaj dana 15. februara 1997. godine. Općinski sud je zaključio da apelant nije na jasan i nedvojben način dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete odnosno, da je posljedicom štetnog događaja pretrpio navedenu štetu na vozilu koje je u njegovom vlasništvu. Naime, navedeno je neophodno za primjenu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u smislu ocjene odgovornosti prvotužene u konkretnoj pravnoj stvari, pa je u skladu sa odredbama člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP Općinski sud odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o žalbi apelanta i drugotuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 Mal 016740 08 Gž od 27. marta 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta. Istom presudom uvažena je žalba drugotuženog u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka i preinačena je prvostepena presuda tako što je apelant obavezan da na ime troškova postupka drugotuženom isplati iznos od 2.115,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 915,00 KM, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon analize i ocjene provedenih dokaza, dao valjane i jasne razloge za svoju presudu, koje razloge u cjelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je istakao, da apelant prvostepenu presudu pobija isključivo zbog pogrešnog i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno, razloga zbog kojih se prvostepena presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati. Sud je dalje naveo da je članom 433. ZPP propisano da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obzirom da u konkretnom slučaju apelant u žalbi nije naveo koje je povrede parničnog postupka počinio prvostepeni sud odnosno, na koji način je pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud se nije bavio razlozima žalbe koji se po mišljenju apelanta odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi sa žalbenim navodima drugotuženog Kantonalni sud je naveo da su isti osnovani. Naime, uvidom u spis Kantonalni sud je zaključio da drugotuženom pripadaju troškovi sastava odgovora na tužbu i troškovi pristupa na svako ročište. Obzirom da je drugoapelant u cjelosti uspio sa izjavljenom žalbom Kantonalni sud mu je dosudio i troškove sastava žalbe, tako da je prvostepena presuda u odluci o troškovima postupka preinačena kao u dispozitivu.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira presude redovnih sudova i navodi da su sudovi netačno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Povredu odredaba parničnog postupka apelant vidi u tome što drugostepeni sud nije ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenim u žalbi kao i da po službenoj dužnosti nije pazio na primjenu materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na povrede odredaba parničnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović