Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/08 (F. P.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2032/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2032/08, rješavajući apelaciju Ferida Polovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Polovine podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-08-000 194 od 28. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferid Polovina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-08-000 194 od 28. maja 2008. godine.

2. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za izvršenje protiv MH «ERS» AD Trebinje – ZP «Hidroelektrane na Drini» AD Višegrad kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi novčanog potraživanja na ime eksproprisanih nekretnina i troškova parničnog postupka, Osnovni sud u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je rješenjem broj 091-0-I-08-000003 od 28. januara 2008. godine dozvolio izvršenje koje je predložio apelant.

3. Osnovni sud je, rješavajući o prigovoru izvršenika izjavljenom protiv navedenog rješenja, donio rješenje broj 091-0-I-08-000003 od 4. marta 2008. godine kojim je odbio prigovor i u cjelosti održao na snazi pobijano rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantovom ocu određena naknada za eksproprisane nekretnine na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Foči broj R.73/83 od 5. marta 1987. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje). Obzirom da je apelantov otac umro 17. jula 1989. godine i da izvršenik nije isplatio naknadu određenu za eksproprisane nekretnine, apelant je pokrenuo ostavinski postupak. Rješenjem Osnovnog suda u Foči broj 094-0-O-07-000031 od 9. marta 2007. godine apelant je proglašen za nasljednika sa dijelom 1/1 na zaostavštini svoga oca koju čine neisplaćena sredstva na ime naknade određene za eksproprisane nekretnine. Osnovni sud u obrazloženju dalje navodi, da izvršenik nije dokazao da je isplatio novčana potraživanja koja potražuje apelant na osnovu predmetnog rješenja (pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Foči broj R.73/83 od 5. marta 1987. godine). Također, odbijen je kao neosnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao izvršenik u skladu sa odredbom člana 379. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96,39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, sud je istakao da je apelantov otac kojem je određena naknada za eksproprisane nekretnine umro 17. jula 1989. godine, zbog čega nije podnešen prijedlog za izvršenje predmetnog rješenja. Također, apelant nije imao mogućnost podnošenja prijedloga za izvršenje predmetnog rješenja prije nego što je oglašen zakonskim nasljednikom svoga oca. Na osnovu navedenog Osnovni sud je u skladu sa odredbom člana 49. Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 65/05, 118/07 i 29/10, u daljnjem tekstu: ZIP) odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Odlučujući o žalbi izvršenika protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 014-0-GŽ-08-000 194 od 28. maja 2008. godine kojim je usvojio žalbu i pobijano rješenje preinačio tako što je usvojio prigovor izvršenika i stavio van snage rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 091-0-I-08-000003 od 28. januara 2008. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastarjelosti izvršenika. Naime, odredbom člana 379. stav 1. ZOO je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarjevaju za deset godina, pa i ona za koje zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Sud dalje navodi da je nesporno utvrđeno da je potraživanje apelanta utvrđeno predmetnim rješenjem (rješenje Osnovnog suda u Foči broj R.73/83 od 5. marta 1987. godine) kojim je apelantovom ocu dosuđena naknada za eksproprisane nekretnine, a koja predstavlja predmet izvršenja u ovom izvršnom postupku. Dalje, također je nesporno da je predmetno rješenje koje predstavlja izvršni naslov u ovom izvršnom predmetu postalo pravosnažno dana 10. aprila 1987. godine, a protekom paricionog roka i izvršno dana 26. aprila 1987. godine. Obzirom da je apelant prijedlog za izvršenje predmetnog rješenja podnio 10. januara 2008. godine, proizilazi da je prijedlog podnesen nakon proteka zakonom propisanog roka iz člana 379. stav 1. ZOO u kojem je mogao zahtijevati izvršenje obaveze. Sud je istakao, da na drugačije rješenje nema uticaja ni činjenica da je od donošenja izvršnog naslova došlo do promjene u ličnosti tražioca izvršenja, pa je na osnovu člana 235. stav 1. tačka 3. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu rješenja.

5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se navedena povreda apelantovih prava ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/08 (F. P.) | Sudska praksa | Aktio