Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/08 (Kanton Sarajevo - Ministarstvo pravde i uprave)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2045/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2045/08, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo – Ministarstva pravde i uprave, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo – Ministarstva pravde i uprave podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000347 od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-

Gž-06-000-197 od 13. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 045-0-P-06-000 180 od 8. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo - Ministarstvo pravde i uprave (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 9. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000347 od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-06-

000-197 od 13. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045-0-P-06-000 180 od 8. septembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 045-0-P-06-000 180 od 8. septembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 005-0-Gž-06-000-197 od 13. decembra 2006. godine, obavezan je apelant kao tužena stranka da tužiteljima - 81 sucu Općinskog suda Sarajevo-isplati na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa (naknade toplog obroka, regresa, troškova prevoza i naknade za dežure) iznose precizirane u izreci presude za svakog tužitelja ponaosob, što sve ukupno iznosi 558.111,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. decembra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je aktivna legitimacija tužitelja u cijelosti dokazana spiskom sudija od 10. februara 2006. godine, koji su obavljali sudijsku funkciju u periodu od 2003. godine do 2005. godine, a tuženi nije prigovarao na aktivnu legitimaciju tužitelja. U odnosu na pasivnu legitimaciju apelanta, Općinski sud je utvrdio da ona proizlazi iz Zakona o sudovima u FBiH u kojem nije predviđeno da sudovi imaju svojstvo pravnog lica, već su oni organi sudske vlasti. Samim tim sudovi nemaju stranačku sposobnost, a ni postulacionu sposobnost, temeljem čega se njihov pravni i ekonomski subjektivitet ostvaruje kroz subjektivitet Kantona. U vezi sa apelantovim prigovorom zastare potraživanja, odnosno blagovremenosti tužbe, Općinski sud je utvrdio da je ovaj prigovor u cijelosti neosnovan. Dalje je obrazložio da, prema članu 106. Zakona o radu, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za 3 godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Općinski sud je dalje naveo da je tužba podnesena 27. decembra 2005. godine, da se dosuđena potraživanja odnose na periode od 1. juna 2003. godine i dalje i zaključio da za dosuđena potraživanja očito nije istekao rok zastare. Pored toga, Općinski sud je naveo da je prigovor neblagovremenosti tužbe bez pravnog značaja, jer je podnesen u završnoj riječi na glavnoj raspravi, što je suprotno članu 77. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Općinski sud je utvrdio da se dosuđene naknade za topli obrok, regres i prevoz sa posla i na posao osnivaju na članu 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Općinski sud je pri tome ocijenio i Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine kojom je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom FBiH Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH» broj 63/03) u dijelu koji se odnosi na sudije sudova u FBiH. Navedenim izmjenama Zakona je počev od 17. decembra 2003. godine bilo ukinuto pravo sudijama na isplatu naknade za topli obrok i troškova prevoza. Općinski sud je dalje naveo da je spomenutom presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da se predmetne izmjene Zakona mogu primjenjivati najduže 6 mjeseci od dana objavljivanja presude, to jeste do 3. januara 2005. godine. Stoga je Općinski sud ocijenio osnovanim dosuđenje naknada na ime toplog obroka i troškova prevoza za period od 1. aprila do 16. decembra 2003. godine, kao i za period od 3. januara do 31. decembra 2005. godine. Općinski sud je konstatirao da tužitelji nisu ni tražili navedene naknade za period od 17. decembra 2003. godine do 3. januara 2005. godine, kada je bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji.

5. Općinski sud je smatrao da je neprihvatljiva apelantova tvrdnja da nakon 3. januara 2005. godine za primjenu traženih prava nije postojao pravni osnov. Po ocjeni Općinskog suda, Uredba o naknadama nosilaca sudijske i tužilačke funkcije («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 8/04), koja je donesena na osnovu člana 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i kojom su prestala prava na topli obrok i prevoz, predstavlja provedbeni akt navedenog zakona, pa se pravno djejstvo navedene presude Ustavnog suda FBiH odnosi i na spomenutu uredbu kao provedbeni akt zakona koji je prestao da važi. Općinski sud je zaključio da navedena uredba, kao akt niže pravne snage, ne može biti u suprotnosti sa važećim Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) kojim su propisane predmetne naknade, kao aktom više pravne snage. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, slijedi zaključak da je Uredba o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 5/98, 16/00 i 25/02) u konkretnom slučaju na pravnoj snazi i ima karakter provedbenih akata Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH.

6. Općinski sud je dalje utvrdio da je neprihvatljiv apelantov prigovor da pravo na regres tužiteljima ne proističe iz federalnih i kantonalnih propisa, posebno iz Uredbe o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaća («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 5/98, 16/00 i 25/02). Općinski sud je naveo da je članom 6. Zakona o plaćama sudija Kantona Sarajevo utvrđeno da se «ostala primanja iz radnog odnosa sudija ostvaruju u skladu s propisima koji važe za službenike i namještenike u sudovima», čime je, kako je zaključio Općinski sud, utvrđena primjena navedene uredbe i na tužitelje. Općinski sud je dalje naveo da je pravo na regres tužitelja, također, regulisano Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Iz navedenog, po ocjeni Općinskog suda, nesumnjivo proizlazi volja zakonodavca da putem uredbi obezbijedi primjenu prava kako na topli obrok i prevoz, tako i na regres tužitelja. U odnosu na naknade za dežure tužitelja, Općinski sud je utvrdio da se navedene naknade osnivaju na Odluci Vlade Kantona Sarajevo objavljenoj u «Službenim novinama Kantona Sarajevo» broj 17/98. Općinski sud je dalje istakao da je, odlučujući o visini dosuđenog tužbenog zahtjeva, u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a čiju tačnost stranke u postupku nisu ni dovele u pitanje.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, u obrazloženju presude naveo da je osnovno pitanje od koga je zavisilo rješavanje spora pitanje koji su se akti i do kog vremena imali primijeniti na pojedinačno označene zahtjeve, kao i apelantovi žalbeni navodi o nedostatku pasivne legitimacije i neblagovremenosti tužbe. Kantonalni sud je smatrao da se prvostepeni sud, rješavajući o prigovoru pasivne legitimacije, pravilno pozvao na Zakon o sudovima u FBiH («Službene novine FBiH» broj 38/05), prema kojem Općinski sud Sarajevo nije pravno lice, već organ sudske vlasti koji vrši sudsku funkciju, pa kao takav nema stranačku sposobnost. U odnosu na blagovremenost tužbe, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju predmet spora nije povreda prava iz radnog odnosa, koja proizlazi iz odredbe člana 103. Zakona o radu, već se radilo o novčanim potraživanjima, to jeste o dospjelim a neisplaćenim naknadama na ime toplog obroka, naknade regresa, troškova prevoza i naknade za dežure, a koje, prema odredbi člana 106. Zakona o radu, zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. U tom smislu Kantonalni sud je pravilnom ocijenio odluku prvostepenog suda kada je tumačio odredbe člana 106. Zakona o radu, jer rok iz tog člana je rok materijalnog prava i računa se od dana dospijeća tražbine za razliku od roka iz člana 103. Zakona o radu koji je prekluzivni rok, procesne prirode, a odnosi se na povrede ostalih prava iz radnog odnosa do kojih dolazi, uglavnom, donošenjem nezakonitih pojedinačnih akata. Dalje je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud, raspravljajući o zahtjevu tužitelja za naknade, pravilno našao da su to potraživanja iz čl. 38. i 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» broj 20/01). Dalje je istaknuto da je apelant u žalbi tvrdio da je donošenjem Presude Ustavnog suda FBiH broj U-

3/04 ostala pravno neuređena materija prijašnjih spornih čl. 38. i 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koju je, po apelantovom mišljenju, Parlament FBiH trebalo da reguliše. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije sporno da su donošenjem navedene presude Ustavnog suda FBiH ostale na snazi osnovne odredbe Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Slijedom toga, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, za utvrđena prava iz čl. 38. i 41. navedenog zakona apelant je kriterije za visine tih u konkretnom slučaju traženih naknada regulirao Uredbom o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće i Odlukom Vlade («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 17/98).

8. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-07-000347 od 8. aprila 2008. godine, apelantovu reviziju u odnosu na određene tužitelje (osam tužitelja) odbio kao neosnovanu, a u odnosu na ostale tužitelje odbacio kao nedozvoljenu. Vrhovni sud je obrazložio da se u predmetnom slučaju radi o radnom sporu i, saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP, ocjenjuje se pravo na izjavljivanje revizije i to tako da je revizija dozvoljena ako je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznad 10.000,00 KM. Tužitelji su u konkretnom sporu formalni (obični) suparničari pa je dopustivost revizije Vrhovni sud ocijenio s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog pojedinačnog suparničara, a ne po njihovom zbroju. Također, Vrhovni sud je zaključio da pretpostavke propisane za primjenu člana 237. stav 3. ZPP nisu ispunjene, jer odlučivanje o reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili o apelantovom prigovoru neblagovremenosti tužbe. Suprotno apelantovom shvatanju, kako je dalje istakao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da se u predmetnom slučaju radi o potraživanjima kao dospjelim a neisplaćenim naknadama, pa su primjenom člana 106. Zakona o radu pravilno odlučili kada su odbili apelantov prigovor neblagovremeno podnesene tužbe. U odnosu na apelantov prigovor u reviziji da nije postojao pravni osnov za isplatu traženih naknada, jer posebnim propisom – provedbenim aktom nije utvrđena visina tih naknada, Vrhovni sud je utvrdio da su u pogledu utvrđenih prava iz čl. 38. i 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH visinu zahtijevanih naknada nižestepeni sudovi pravilno utvrdili (u skladu s nalazom vještaka finansijske struke) primjenom Uredbe o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 5/98, 16/00 i 25/02), a ova uredba je bila na pravnoj snazi i imala je karakter provedbenih akata Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Visinu naknade za dežure, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili primjenom člana 1. Odluke Vlade Kantona Sarajevo («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 17/98).

9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Istakao je da je u predmetnom postupku osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, smatrajući da, shodno Presudi Ustavnog suda FBiH broj U-3/04, proglašavanjem neustavnim Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i prestankom njegove primjene, predmetne odnose je trebalo da uredi Parlament FBiH, pa kako to nije učinio, nastala je pravna praznina sve do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH («Službene novine FBiH» broj 72/05). Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije postojao provedbeni akt koji određuje visinu traženih naknada za nosioce sudijske i tužilačke funkcije, zatim, da je tužba neblagovremena i da apelant nije pasivno legitimiran. Apelant je istakao da su u odnosu na ove njegove prigovore sudovi proizvoljno primijenili pravo. Naveo je da je Vrhovni sud pogrešno odbacio reviziju u odnosu na one tužitelje kojima je dosuđen iznos ispod 10.000,00 KM, jer se radi o istoj pravnoj stvari i reviziju nije trebalo odbaciti, već je trebalo primijeniti član 237. stav 3. ZPP. U vezi sa blagovremenosti tužbe, apelant smatra da je u konkretnom slučaju mjerodavan član 103. Zakona o radu. Po apelantovom mišljenju, radi se o novčanim potraživanjima koja predstavljaju obročna davanja iz radnog odnosa koja dospijevaju mjesečno i tužitelji su imali saznanja svakog mjeseca, odnosno za regres u godini u kojoj je ostvareno pravo, te su sudsku zaštitu mogli tražiti u roku od 30 dana od saznanja za povredu. Dalje je naveo da je u reviziji ukazao i na činjenicu da apelant ne može biti pasivno legitimiran samo zato što se sudije finansiraju iz apelantovog budžeta, ali su sudovi u odnosu na ovaj prigovor pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da su sudovi pogrešno primijenili Uredbu o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće. Ova uredba se nije mogla uzeti kao pravni osnov za dosuđene naknade tužiteljima i nije provedbeni akt Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Posebno, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je navedeni zakon kojim su propisana prava na predmetne naknade ostao na snazi do 1. januara 2006. godine iako su, po apelantovom mišljenju, sporne odredbe koje su proglašene neustavnim bile na snazi samo do 1. marta 2005. godine, a poslije toga je nastala pravna praznina u pogledu reguliranja prava na predmetne naknade izuzev prava na regres.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/08 (Kanton Sarajevo - Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio