Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2106/08 (G. P.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2106/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2106/08, rješavajući apelaciju Gorana Pržulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Pržulja podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Kž-08-000 040-1 od 27. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Pržulj (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u pritvoru Tunjice, Banja Luka, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-
000 040-1 od 27. maja 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000 013-p od 31. decembra 2007. godine apelant i još dvojica optuženih proglašeni su krivim zbog izvršenja krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav
1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), a optuženi D.M. zbog krivičnih djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa članom 1. KZ u sticaju sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ, te su im izrečene kazne zatvora i to apelantu u trajanju od pet godina, a ostalim optuženim kako je pobliže navedeno u izreci presude u odnosu na svakog optuženog pojedinačno. Odlučeno je da se apelantu u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 4. februara 2007. godine. Dalje, istom presudom apelant je oslobođen optužbe zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. stav 3. u vezi sa produženim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. KZ i produženim krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 2. KZ. Također, apelant je oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383a. stav 2. KZ a u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. i krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. KZ.
3. Nakon objavljivanja presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-K-07-000 013-p od 31. decembra 2007. godine kojim je prema apelantu i ostalim optuženim produžen pritvor određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda - Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: sudija za prethodni postupak) broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine. Navedeno je da se pritvor produžava zbog pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP, te da pritvor prema ovome rješenju može trajati najduže devet mjeseci računajući od dana izricanja prvostepene presude. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju ispunjen opšti uslov za produženje pritvora propisan odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKP, jer se za predmetna krivična djela koja se apelantu i ostalim optuženim stavljaju na teret može izreći kazna zatvora od deset godina i teža kazna. Okružni sud je, dalje, naveo da postojanje posebnih uslova za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu proizlazi iz okolnosti koje karakterišu sam način izvršenja djela, brojnosti radnji izvršenja i njihove posljedice, te prirode predmetnih krivičnih djela. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da navedeno ukazuje na visok stepen društvene opasnosti krivičnih djela i izvršilaca. Okružni sud je naveo i da razlozi sigurnosti građana i njihove imovine, a posebno područja na kojem su izvršena predmetna krivična djela, čine i dalje neophodnim zadržavanje apelanta i ostalih opruženih u pritvoru. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za produženje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP.
4. Odlučujući o žalbi Specijalnog tužilaštva, te zajedničkoj žalbi apelanta i ostalih optuženih, izjavljenim protiv presude Okružnog suda od 31. decembra 2007. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Kž-08-000 040 od 27. maja 2008. godine kojim je uvažio navedene žalbe i ukinuo presudu Okružnog suda od 31. decembra 2007. godine, te odredio održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom.
5. Vrhovni sud je, također, donio Rješenje broj 118-0-Kž-08-000 040-1 od 27. maja 2008. godine kojim je prema apelantu i drugim optuženim produžio pritvor do 27. maja 2009. godine zbog pritvorskih razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka g) ZKP. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, postupajući po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbom člana 321. stav 3. ZKP, utvrdio da još uvijek egzistiraju razlozi koji ukazuju da je i dalje neophodno zadržavanje apelanta i drugih optuženih u pritvoru zbog sigurnosti građana i njihove imovine. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su se stekli uslovi da se prema apelantu i drugim optuženima pritvor produži po pritvorskom osnovu iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP zbog kojeg im je i produžen nakon izricanja prvostepene presude. Naime, u vezi sa pritvorskim osnovom iz člana 189. stav 1. tačka g) ZKP, Vrhovni sud je zaključio da je ispunjen objektivan uslov izražen kroz zaprijećenu kaznu zatvora od deset godina ili težu kaznu za krivična djela koja se apelantu i ostalim optuženim stavljaju na teret. Vrhovni sud je, također, naveo da postojanje posebnih uslova za produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu proizlazi iz načina izvršenja krivičnih djela za koje se apelant i ostali optuženi terete, te brojnosti radnji poduzetih pri izvršenju krivičnih djela. Osim toga, Vrhovni sud smatra da priroda krivičnog djela organizovanog kriminala u vezi sa krivičnim djelom iznude, te prirode krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija, posebno kada se ima u vidu brojnost i vrsta eksplozivnih sredstava, kao i opojnih droga (heroin i kokain), predstavljaju takve okolnosti koje ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su navedene okolnosti takvog karaktera da u potpunosti opravdavaju zaključak da je radi sigurnosti građana i imovine neophodno apelanta i druge optužene zadržati u pritvoru.
6. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih razloga koji opravdavaju odluku za produženje pritvora. S tim u vezi, apelant je naveo da je pored težine optužbi koju sudovi mogu uzeti u obzir prilikom određivanja ili produženja pritvora, prema njegovom mišljenju, neophodno utvrditi da li postoje relevantni i dovoljni razlozi koji opravdavaju odluku o pritvoru. Također, apelant smatra da ti razlozi moraju biti jasno «konkretizovani». Naime, apelant je naveo da je Vrhovni sud osporeno rješenje donio «na osnovu pretpostavki» da će on svojim postupcima ugroziti sigurnost građana i imovine. «Postojanje pretpostavki, a bez navođenja konkretnih radnji ili postupaka da je apelant već pokušao djelovati radi dovođenja u opasnost građane i imovinu», prema apelantovom mišljenju, ne može biti valjan pravni osnov za produženje pritvora. Apelant je, također, naveo da mu je povrijeđeno «pravo na zdravlje» jer mu je donošenjem osporenog rješenja «uskraćen laki operativni zahvat». Međutim, osim ove svoje tvrdnje apelant nije obrazložio povredu navedenog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 5. stav 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
11. Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni i dovoljni razlozi da mu pritvor bude produžen, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizovao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor iz razloga predviđenih članom 189. stav 1. tačka g) ZKPRS, prema kojem se pritvor može odrediti «ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine». U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, razloge za produženje pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dovoljno konkretizovao. Naime, Vrhovni sud je zaključio da visina zaprijećene kazne, način i broj izvršenih krivičnopravnih radnji, zatim priroda krivičnog djela organizovanog kriminala u vezi sa ostalim krivičnim djelima koja se apelantu stavljaju na teret ukazuju na veoma visok stepen društvene opasnosti krivičnih djela, kao i njihovih izvršilaca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio činjenicu da se apelantu stavlja na teret da je organizovano sa ostalim optuženima vršio nedozvoljenu proizvodnju i promet oružja ili eksplozivnih materija kao i opojnih droga (heroin i kokain) ukazujući pri tome na težinu predmetnih krivičnih djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelantu proizvoljno produžen pritvora, odnosno da u konkretnom slučaju nisu poštovani proceduralnih zahtjevi ZKPRS prilikom donošenja osporene odluke Vrhovnog suda o produženju pritvora, kao ni u zaključku Vrhovnog suda koji je ocijenio da su navedene činjenice i okolnosti takvog karaktera da jasno ukazuju da je zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru neophodno radi sigurnosti građana i imovine.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su organi sudske vlasti apelantu produžili pritvor u postupku koji je propisan zakonom, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega se apelantu produžava pritvor, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U odnosu na apelantove navode o povredi «prava na zdravlje», Ustavni sud zapaža da ovo pravo kao takvo nije zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga, budući da apelant navode o povredi ovog prava nije doveo u kontekst prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom i njenim protokolima, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović