Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2133/08 (D. Ć.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavinski postupak
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2133/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-2133/08, rješavajući apelaciju Dražene Ćavar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražene Ćavar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-

Gž-08-000 123 od 10. juna 2008. godine i rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Širokom Brijegu broj O-258/04 od 5. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dražena Ćavar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Rajko Ćužić, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 123 od 10. juna 2008. godine i rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-258/04 od 5. jula 2007. godine.

2. Općinski sud je rješenjem o nasljeđivanju broj O-258/04 od 5. jula 2007. godine, utvrdio da se ostavinska masa iza pokojne Jele Ćavar sastoji od pokretnina – certifikata (izvoda) kod privatizacijskog investicijskog fonda Herbos Fond d.d. Mostar, račun broj 2514728, te je za zakonske nasljednike ostaviteljice proglasio njenog supruga, sina, dvije kćerke i apelanticu-inače unuka ostaviteljice svi sa dijelom 1/5. Navedenim rješenjem je također utvrđeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja izvršit upis prava raspolaganja navedenim pokretninama u korist navedenih nasljednika.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je u toku ostavinskog postupka utvrdio da ostavinu predstavljaju navedene pokretnine, dok je na osnovu dopisa Službe za imovinsko pravne, geodetske poslove i katastar Općine Široki Brijeg i Zemljišno knjižnog odjela suda utvrdio da ostaviteljica nije ostavila nekretnine. Dalje je navedeno da je ostaviteljica za života raspolagala svojim nekretninama tako što ih je ugovorima o darivanju prenijela na sina i dvije kćerke . Općinski sud je na prijedlog punomoćnika apelantice prekinuo predmetni ostavinski postupak rješenjem broj O-258/04 od 22. novembra 2004. godine do okončanja parničnog postupka, kojeg je apelantica pokrenula radi poništenja predmetnih ugovora o darivanju, odnosno utvrđivanja visine ostavinske mase ostaviteljice. Predmetni parnični postupak je okončana pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-199/04 od 19. maja 2006. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice. Nakon toga Općinski sud je nastavio ostavinski postupak i ostavinsku imovinu, koja se sastoji od navedenih pokretnina raspravio temeljem stanja spisa.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 008-0-Gž-08-000 123 od 10. juna 2008. godine, odbio žalbu apelantice te potvrdio rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da su ostavinsku imovinu ostaviteljice trebale predstavljati i nekretnine čiji je vlasnik bila ostaviteljica za svoga života. Kantonalni sud je utvrdio da prema podacima zemljišno knjižnog ureda koji se nalaze u spisu proizilazi da ostaviteljica nije bila vlasnica nekretnina u času svoje smtri, pa tako te nekretnine nisu mogle ni predstavljati ostavinsku imovinu. Nadalje je navedeno da je neosnovan navod apelanticine žalbe da pokretnu imovinu (certifikate) prvostepeni sud nije mogao uručiti apelantici bez njenog znanja i odobrenja jer je apelantica 27. januara 2003. godine dala nasljedničku izjavu kojom se prihvatila nasljedstva koje joj po zakonu pripada. Navedeno je da da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je predmetnu ostavinsku imovinu, sukladno nasljedničkoj izjavi, uručio apelantici. U odnosu na ostalu pokretnu imovinu Kantonalni sud je utvrdio da ona nije mogla biti obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju, jer za tu imovinu nitko od nasljednika, pa tako ni apelantica, tokom ostavinskog postupka nije stavio prijedlog da se ona raspravi. Istaknuto je da se pokretna imovina raspravlja samo po prijedlogu nasljednika. Kantonalni sud je dalje utvrdio da je neosnovan žalbeni navod apelantice da je pobijanim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na nužni dio, te da apelantici kao zakonskoj nasljednici treba priznati pravo na nasljedstvo primjenom pravila o uračunavanju odnosno srazmjernom vraćanju darova u nasljedni dio apelantice. Kantonalni sud je obrazložio da apelantica u toku ostavinskog postupka nije stavila takav zahtjev u smislu člana 43. Zakona o nasljeđivanju, pa o takvom zahtjevu prvostupanjski sud nije mogao ni odlučivati. Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi apelantice ničim nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog prvostupanjskog rješenja, pa je s toga žalbu apelantice kao neutemlejnu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

5. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navela je da kao unuka ostaviteljice i nasljednica iza smrti svoga oca, nije dobila zakonski dio nasljedstva, a također nije joj priznato niti pravo na nužni nasljedni dio. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud je u svojoj novijoj praksi (vidi odluku AP 512/07 od 3. i 4. jula 2009. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 82/09) zaključio da i ishod ostavinskog postupka može biti «odlučujući za građanska prava i obaveze» apelanata, i da su takvi postupci zaštićeni članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu izneseno, kao i činjenicu da apelantica prema relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, kao unuka ostaviteljice, spada u red njenih zakonskih nasljednika i pod uvjetom iz člana 28. stav 2. Zakona o nasljeđivanju ima status nužnog nasljednika drugog nasljednog reda, neosporno je da je predmetni postupak odlučujući za građanska prava i obaveze apelantice i da stoga predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, AP-1118/07 od 8. septembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2133/08 (D. Ć.) | Sudska praksa | Aktio