Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2159/08 (R. B., N. B., B. B. i L. B.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2159/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2159/08, rješavajući apelaciju Radovana Baćine i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Baćine i dr. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0 Gž-07-

000 489 od 10. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda Trebinje Odjeljenje Nevesinje broj 095-1-P-06-000-254 od 20. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Baćina, Nevenka Baćina, Bojan Baćina i Ljubiša Baćina (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, R Crna Gora, podnijeli su 16. jula 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 489 od 10. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda Trebinje Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-06-000-254 od 20. novembra 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-1-P-06-000-254 od 20. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 015-0 Gž-07-000 489 od 10. juna 2008. godine, utvrđeno je da su apelanti 4. novembra 2006. godine omeli tužitelja Tomislava Baćinu (u daljnjem tekstu: tužitelj) u faktičkom i mirnom posjedu ½ dijela zajedničke kuće u Nevesinju, izgrađene na nekretninama preciznije označenim u izreci rješenja, tako što su verbalno – riječima da tu ne može stanovati, da mu je bolje da skoči u jamu nego da koristi predmetni stan, da mu je bolje da i ne dolazi - spriječili tužitelja da svoj dio kuće izda u zakup Petku Aćimoviću iz Nevesinja. Navedenim rješenjem je naloženo apelantima da se suzdrže i prestanu sa takvim i sličnim smetnjama, pod prijetnjom izricanja novčane kazne u iznosu preciziranom u izreci rješenja. Također, navedenim rješenjem apelanti su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju navedenih rješenja je istaknuto da su u provedenom postupku izvedeni dokazi saslušanjem tužitelja i apelanata kao parničnih stranaka i saslušanjem više svjedoka. Također, Osnovni sud je izvršio uvid u ugovor o poklonu broj Ov.57/98 od 25. juna 1998. godine, kojim je otac tužitelja kao poklonodavac poklonio tužitelju ½ predmetne kuće. Na osnovu zemljišno knjižnog uloška broj 1499 KO Nevesinje sudovi su utvrdili da je tužitelj posjednik ½ predmetne kuće i to na njenom sjevernom dijelu. Sudovi su se u obrazloženju dalje pozvali na odredbe čl. 75, 76. i 77. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima prema kojima svaki posjednik ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, i na član 78. navedenog zakona kojim je predviđeno da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Sudovi su utvrdili da su apelanti svojim ponašanjem spriječili tužitelja u korištenju njegovog dijela stana, te zaključili da obzirom da se stan smatra imovinom, apelanti su time povrijedili imovinsko pravo tužitelja zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Okružni sud je istakao da je bez značaja žalbeni navod apelanata da su oni neuke stranke i da nisu znali da na pripremnom ročištu predlože saslušanje svjedokinje R.R. Dalje je naveo da prema stanju spisa na pripremnom ročištu stranke su mogle predložiti sve dokaze koje je trebalo izvesti na glavnoj raspravi, što su apelanti i učinili predlažući dokaze koji su provedeni, pa je po ocjeni Okružnog suda navedeni žalbeni razlog neosnovan.

4. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatraju da su sudovi nepotpuno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naveli su da prvoapelant i četvrtoapelant nisu uzimali nikakvo učešće u razgovoru sa tužiteljem i sa Aćimovićem, što su ovi u svojim iskazima i potvrdili, te da je u odnosu na prvoapelanta i četvrtoapelanta tužbeni zahtjev trebalo odbiti i obvezati tužitelja da im naknadi troškove postupka. U odnosu na drugoapelanticu i trećeapelanta apelanti su naveli da sudovi nisu pravilno utvrdili riječi koje su oni uputili tužitelju. Također su istakli da, da bi se radilo o uznemiravanju posjeda nužna je ozbiljna prijetnja i namjera uznemiravanja, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Pošto je izostala konkretna prijetnja sa opredjeljenjem da će nešto biti urađeno, po mišljenju apelanata u radnjama drugoapelantica i trećeapelanta nema čina smetanja posjeda. Pored toga apelanti su istakli da je tužitelj sklon šikaniranju apelanata s kojima ima zajedničku kuću.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2159/08 (R. B., N. B., B. B. i L. B.) | Sudska praksa | Aktio