Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/08 (D. Đ.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zamjena nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2222/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2222/08, rješavajući apelaciju D. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. Đ. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 231 od 20. novembra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj GŽ-1725/03 od 14. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P 1726/01 od 3. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. Đ. podnesena zbog navodne povrede člana 60. Ustava Republike Srpske zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. D. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 231 od 20. novembra 2007. godine presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-1725/03 od 14. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 1726/01 od 3. jula 2003. godine.

2. Safet Komić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 29. marta 2001. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P 1726/01 od 3. jula 2003. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen dana 18. avgusta 1995. godine u Banjaluci, između tužitelja sa jedne strane i apelanta sa druge strane, ovjerenog kod ovog suda pod brojem II-OV-491/95 od 21. avgusta 1995. godine, te kod Općinskog suda u Ključu pod brojem OV-463/97 od 12. juna 1997. godine kojim ugovorom je apelant zamijenio svoje nekretnine koje se nalaze u Bihaću, pobliže opisane u stavu 1. izreke presude za nekretnine u vlasništvu tužitelja koje se nalaze u Banjaluci, pobliže opisane u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. iste presude naloženo je zemljišno knjižnom odjeljenju Osnovnog suda brisanje uknjižbe prava vlasništva i prava korištenja na nekretninama upisanim u ZK ulošku broj 9700 k.o. Banjaluka sa imena apelanta, uz uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja ugovora o zamjeni nekrenina iz stava 1. ove presude, kao i Republičkoj upravi za katastar nekretnina uspostavu ranijeg katastarskog stanja iz p.l.-a broj 804/03 k.o. Banjaluka IV. Stavom 3. iste presude obavezan je apelant da tužitelju preda u posjed, slobodne od lica i stvari, nekretnine koje se nalaze u Banjaluci pobliže opisane u stavu 3. izreke presude uz istovremenu predaju apelantu njegovih nekretnina koje se nalaze u Bihaću od strane tužitelja.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu cijenio, prije svega, uslove, način i okolnosti pod kojima je ugovor zaključen, uzimajući u obzir iskaz saslušanih parničnih stranaka, te iskaz saslušanih svjedoka. Prema ocjeni Osnovnog suda opštepoznato je da se u avgustu 1995. godine na području Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH) desila vojna akcija u kojem periodu je veliki broj izbjeglica srpske nacionalnosti izbjegao na područje Republike Srpske, pa i u Banjaluku. Također je prema ocjeni Osnovnog suda opšte poznato i to da je grad Bihać bio blokiran, da su se oko Bihaća vodile borbe, te da se u Bihać moglo ući tek nakon prestanka ratnih dešavanja i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a što je potvrđeno i samim iskazom apelanta. Na temelju iskaza apelanta sud je utvrdio da je apelant, kao pripadnik srpske nacionalnosti iz Bihaća izbjegao 1992. godine, odmah po izbijanju ratnih sukoba, te da je u Banjaluku došao 1995. godine jer se u Bihać nije mogao vratiti. Osnovni sud je na temelju iskaza parničnih stranaka utvrdio da u trenutku zaključenja spornog ugovora ni apelant ni tužitelj nisu znali u kakvom se stanju nalazi tužiteljova kuća u Bihaću, tako da apelant u tom trenutku nije imao nikavih saznanja o predmetu zamjene. Samo ova činjenica, prema mišljenju suda, otvara sumnju u postojanje slobodne volje za zaključivanje ugovora o zamjeni doma za koji se ne zna ni gdje se nalazi, ni kako izgleda, ni u kakvom je stanju. Osnovni sud smatra da u takvim okolnostima, niti jedna od ugovornih strana nije imala stvarnu volju za zaključivanje ugovora, već je to bila volja formirana pod pritiskom rata. U svom obrazloženju sud se pozvao na odredbu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma (član 2. tačka 2. Ustava Bosne i Hercegovine) prema kojima svako ima pravo na poštivanje svog privatnog života i doma, odnosno da se odredbe Evropske konvencije direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da iste odredbe imaju prioritet u primjeni nad svakim drugim zakonom. Sud se pozvao i na Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i to na odredbu 1. kojom je propisano da svi imaju pravo na povrat imovine i vraćanje u svoje prijeratne domove. Saglasno naprijed citiranim odredbama kao i odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor ništav.

5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio presudu, broj GŽ-1725/03 od 14. juna 2005. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je preispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se žalbom pobija, u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Drugostepeni sud nije mogao prihvatiti kao osnovan žalbeni navod apelanta da u toku trajanja prvostepenog postupka nije utvrđeno postojanje onih posebnih okolnosti koje su uticale na volju tužitelja da pristupi zaključivanju ovog ugovora i da je sud utvrdio ništavim ugovor pozivajući se samo na opšte okolnosti. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tokom boravka u Banjaluci na njega vršen pritisak da napusti kuću, a da su se pritisci intenzivirali nakon vojne akcije «oluja» u RH kada je veliki broj lica srpske nacionalnosti napustilo RH i utočište potražilo u Banjaluci nakon čega je tužitelj u više navrata istjerivan iz kuće, da taj pritisak više nije mogao da izdrži što ga je navelo da zaključi sporni ugovor o zamjeni nekretnina sa apelantom. Tužitelj je u svom iskazu još naveo da po zaključivanju spornog ugovora nije odmah mogao otići u Bihać već je to učinio tek nakon skoro dvije godine boravka u RH i Bosanskoj Krupi i da je po dolazku u Bihać kuća apelanta bila zauzeta od strane izbjeglica, te da je tek nakon ponovne ovjere spornog ugovora o zamjeni u Ključu 1997. godine uspio ući u posjed apelantove kuće. U svom iskazu tužitelj je naveo da je svoj životni i radni vijek proveo u Banjaluci i da Banjaluku nikada ne bi napustio da nije bilo ratom uzrokovanih pristisaka na njegu i na njegovu obitelj. Drugostepeni sud je iz iskaza apelanta datog na ročištu od 13. februara 2003. godine utvrdio da apelant nikada ne bi mijenjao svoju nekretninu u Bihaću da nije bilo rata. Na temelju gore navedenih iskaza i utvđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, potpuno pravilno utvrdio ništavost zaključenog ugovora o zamjeni i to ne samo na temelju opštih okolnosti koje su, svakako imale svoga uticaja, već ništavost ugovora proizilazi iz velikog broja posebnih okolnosti koje su uticale na volju tužitelja. Okružni sud smatra da su sve posebne okolnosti koje su utvrđene kroz dokaze provedene u prvostepenom postupku bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu volju tužitelja i koje su uslovile tužitelja da zaključi sporni ugovor, a kako to pravilno utvrđuje prvostepeni sud. Prema mišljenju Okružnog suda ne može se uzeti osnovanim prigovor apelanta da je tužitelj naknadno izrazio svoju slobodnu volju time što je taj isti ugovor ponovno sa apelantom ovjerio poslije rata u Ključu jer iz provedenih dokaza u prvostpenom postupku i utvrđenih činjenica na temelju tih dokaza proizilazi da se tužitelj morao odlučiti na takav korak jer se ugovor koji je zaključen i ovjeren u Republici Srspkoj nije priznavao na području Federacije Bosne i Hercegovine, tako da bez te naknadne ovjere tužitelj nije mogao pokrenuti postupak za stupanje u posjed te nekretnine.

6. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sud koji je presudom, broj 118-0-Rev-06-000 231 od 20. novmebra 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U svom obrazloženju Vrhovni sud je istakao da razloge drugostepenog suda koje je naveo u osporenoj presudi ovaj sud u cjelosti prihvata kao pravilne. Prema mišljenju Vrhovnog suda temeljni uslov kod zaključivanja ugovora je da su ugovorne strane saglasne o bitnim sastojcima ugovora i da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno. Vrhovni sud je istakao da je za pravnu valjanost ugovora o razmjeni nekretnina potrebno postojanje saglasnih, slobodno izraženih volja ugovornih strana za zaključivanje takvog ugovora, s obzirom da odsustvo slobodno izražene volje jedne ili obje ugovorne strane, svaki obligacioni ugovor čini ništavim i on kao takv ne proizvodi pravno dejstvo od samog početka. Vrhovni sud je prihvatio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da je tužitelj donio odluku da zaključi sporni ugovor protivno svojoj volji i da odsustvo te volje ugovor čini ništavim, ali sa druge stane Vrhovni sud nije prihvatio osnovanim navode revizije da je drugostepeni sud ocjenu ništavosti cijenio samo prema opštim ratnim okolnostima jer iz obrazloženja osporene odluke proizilazi sasvim suprotno. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud jasno i određeno naveo sve specifične okolnosti koje su pratile zaključenje ugovora, a te okolnosti su prema shvatanjima ovog suda uticale da tužitelj sa apelantom zaključi ugovor o zamjeni nekretnina koje u normalnim okolnostima ne bi zaključio, a što je i apelant u svom iskazu potvrdio. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor da nižestepeni sudovi nisu naložili tužitelju da apelantu vrati njegove nekretnine u Bihaću jer je u stavu 3.izreke prvostepene presude to jasno navedeno.

7. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na ostvarivanje prava vlasništva, u skladu sa zakonom iz člana 60. Ustava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustav RS). Povredu navedenih prava apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a prije svega odredbe člana

103. ZOO. Apelant smatra da mu je ovakvim odlučenjem nanesena nenadoknadiva šteta «što ga je dovela u tešku materijalnu, socijalnu i porodičnu situaciju.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

9. Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji apelanta da je Vrhovni sud o pogrešno i napravilno utvrdio činjenično stanje i progrešno primjenio materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustravni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S toga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Nenadležnost za odlučivanje

13. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana 60. Ustava RS. S obzirom da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredaba Ustava RS, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer ista u ovom dijelu u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/08 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio