Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2231/08 (G. B.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2231/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2231/08, rješavajući apelaciju G. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 007532 08 Kz 2 od 12. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 007532 08 K od 27. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kosovske Mitrovice, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 007532 08 Kz 2 od 12. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 007532 08 K od 27. marta 2008. godine.
2. Općinski sud je po optužnici Kantonalnog tužiteljstva broj KT-12/08 od 14. marta 2008. godine donio Presudu broj 25 0 K 007532 08 K od 27. marta 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim što je na način bliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo – krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. K FBiH, te mu je za to krivično djelo, na temelju čl. 7, 42, 43. stav 1, 49. stav 1. KZFBiH izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Na temelju člana 57. stav 1. KZFBiH u izrečenu kaznu zatvora uračunato je i vrijeme provedeno u pritvoru od 12. januara 2008. godine od 3 sata ujutro do 27. marta 2008. godine. Na temelju člana 78. stav 1. KZFBiH od apelanta su oduzeti lični dokumenti precizirani u izreci presude, a na temelju člana 202. st. 1. i 4. u vezi sa članom 199. stav 2. tač. g. i h. ZKPFBiH apelant je obavezan da djelomično naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 185,00 KM, a koji se sastoje od troškova vještačenja u iznosu od 35,00 KM i na ime paušala u iznosu od 150,00 KM, dok je zbog slabog imovnog stanja apelant oslobađen naknade troškova krivičnog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branitelja koji su apelantu postavljeni po službenoj dužnosti. U obrazloženju presude je navedeno da je iz apelantovog priznanja i iz pismenih dokaza prezenitranih od Kantonalnog tužiteljstva sud utvrdio da je apelant na način, u vrijeme i na mjestu navedenom u izreci presude počinio krivično djelokrivotvorenje isprave. Apelant na prezentirane dokaze nije imao nikakvih primjedaba. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelant predmetno krivično djelo počinio u stanju uračunljivosti i sa direktnom namjerom. Općinski sud je zaključio i to da je apelant prilikom počinjenja krivičnog djela bio svjestan, te da je htio njegovo počinjenje, a što proizlazi iz činjenice da je dvije lažne i jednu preinačenu ispravu upotrijebio kao prave.
3. U obrazloženju je istaknuto i da je sud prilikom izricanja kazne od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani ocijenio činjenicu da je apelant priznao izvršenje krivičnog djela, da se korektno ponašao tokom krivičnog postupka, te njegovu obiteljsku i materijalnu situaciju, a od otežavajućih okolnosti sud je ocijenio činjenicu da je apelant osuđivan zbog krivotvorenja isprava, dakle, zbog istovrsnog krivičnog djela, a što je utvrđeno uvidom u akt Interpola Sarajevo, kao i činjenicu da je apelant istovremeno upotrijebio tri krivotvorene isprave. Općinski sud je u obrazloženju presude još naveo da smatra da će se ovako izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja utvrđena odredbom člana 42. KZFBiH, a sa stajališta opće i specijalne prevencije. Na temelju odredbe člana 78. stav 1. KZFBiH od apelanta su oduzeti pasoš, dozvola boravka u Belgiji i vozačka dozvola, kao predmeti koji su upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela, jer, prema ocjeni ovog suda, postoji opasnost da bi navedene isprave ponovo mogle biti upotrijebljene za počinjenje novog krivičnog djela.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene Presude broj 25 0 K 007532 08 K od 27. marta 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 K 007532 08 Kz 2 od 12. maja 2008. godine kojom je žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U navodima žalbe prvostepena presuda je osporavana u dijelu odluke o krivičnoj sankciji i troškovima postupka, te je zatraženo izricanje blaže kazne za apelanta i oslobađanje od troškova na ime vještačenja. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano se žalbom prigovora da je apelantu izrečena teža kazna nego je to uobičajeno u drugim sudovima u BiH. Kantonalni sud smatra da pri odmjeravanju kazne sud primjenjuje opšta pravila za odmjeravanje kazne u skladu sa odredbom člana 49. KZFBiH. Za krivično djelo – krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, tako da je, prema mišljenju ovog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio o vrsti i visini kazne ocjenjujući ispravno sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Ovaj sud smatra da nisu bili ispunjeni uslovi za izricanje uslovne osude prema odredbi člana 62. KZFBiH. Prema citiranoj odredbi, uslovnom osudom sud počinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako on za vrijeme provjeravanja ne počini novo krivično djelo, dok je stavom 2. citiranog člana propisano da sud pri odlučivanju da li će izreći uslovnu osudu vodi računa o vrsti sankcije, osobno uzimajući u obzir ličnost počinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje, stepen njegove krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je počinjeno krivično djelo. Činjenica da je apelant kritične prilike posjedovao krivotvorene isprave koje je upotrijebio sa namjerom da pređe granični prijelaz, prema ocjeni ovog suda, upućuje na visok stepen krivične odgovornosti. Žalbeni prigovori koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, u kontekstu visine izrečene kazne, a koji se tiču broja upotrijebljenih falsificiranih isprava su neosnovani, jer je apelant to učinio nespornim samim priznanjem izvršenja krivičnog djela. Prema mišljenju ovog suda, neosnovan je i žalbeni prigovor da se za utvrđivanje činjenice da je apelant ranije osuđivan nije mogao koristiti akt Interpola. Naime, ovaj sud smatra da se radi o validnom dokazu na temelju kojeg se može pouzdano utvrditi da li je apelant evidentiran u kaznenim evidencijama zemalja u kojim je vršio krivična djela krivotvorenja isprava. Navodi žalbe da je apelantu povrijeđeno pravo na pravni lijek su, prema mišljenju ovog suda, također neosnovani, budući su ovi navodi opovrgnuti samim podnošenjem žalbe. I žalbeni prigovori koji se odnose na navodnu diskriminaciju i povredu prava koja su garantovana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) su, prema mišljenju ovog suda, paušalni, neosnovani i ničim argumentovani. Prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je proveo brz i efikasan postupak tako da su žalbeni navodi u vezi sa dužinom trajanja postupka neosnovani. Također, navodi žalbe koji se odnose na kršenje ugovora između BiH i zemlje prebivališta apelanta su bez značaja za odlučivanje o žalbi jer oni ne predstavljaju osnov iz odredbe člana 311. ZKPFBiH. Kantonalni sud je na temelju sadržaja spisa zaključio da je apelant zaposlen u Belgiji, da je u toj zemlji ostvarivao prihod, pa su samim tim neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori usmjereni na oslobađanje od troškova postupka.
5. U navodima apelacije se izričito navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe se da nije poštivan Međudržavni ugovor zaključen između BiH i SCG, koji ima prioritet u odnosu na pozitivne propise u BiH, kao i da je postupak trajao neosnovano četiri mjeseca, budući da se radi o stranom državljaninu. U navodima apelacije je istaknuto da paušalna obavijest Interpola ne može biti valjan dokaz da je neko kažnjavan. Odbrana je tokom cijelog postupka tražila da se ukine mjera pritvora na temelju Međudržavnog ugovora o pružanju pravne pomoći da bi se apelantu omogućilo da sam prikupi dokaze koji mu idu u korist kako bi kazna bila što adekvatnija, pa je na taj način apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužiteljstvo, te je na taj način apelantu onemogućeno da adekvatno iskoristi pravni lijek. Izricanjem ovakve sankcije sudovi su povrijedili apelantovo pravo na jednakost pred zakonom, vjerovatno i zbog toga što je apelant Albanac sa Kosova, pa je u vezi sa tim i diskriminiran, jer se državljanima BiH za isto krivično djelo izriču uslovne osude. Zatraženo je da se apelantu zbog navedenih povreda dosudi pravična naknada na ime nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U apelaciji se navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i te povrede se, u suštini, svode na način na koji su redovni sudovi primjenjivali materijalno pravo, provodili, ocjenjivali dokaze, te izvodili zaključke. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustravni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je apelant, koji je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio državljanin RS, na teritoriji BiH počinio krivično djelo – krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za koje je proglašen krivim Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 007532 08 K koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom Kantonalnog suda od 12. maja 2008. godine. Na temelju prijedloga Kantonalnog tužiteljstva, apelantu je od momenta počinjenja krivičnog djela određen jednomjesečni pritvor u skladu sa odredbom člana 146. stav 1. tačka a. ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvnencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa navodima da je određivanjem mjere pritvora apelantu uskraćeno pravo da sam prikuplja dokaze i akte koji mu idu u korist kako bi sankcija bila što adekvatnija, što ga je stavilo u neravnopravan odnos sa Tužiteljstvom, Ustavni sud zapaža da je apelantu po službenoj dužnosti dodijeljen branitelj koji ga je zastupao pred redovnim sudovima tokom cijelog postupka. Ustavni sud zapaža i to da je branitelj imao mogućnost da u apelantovo ime prikuplja dokaze i akte za koje smatra da bi apelantu bili od koristi kako bi kazna, kako se u apelaciji navodi, bila što adekvatnija. Ustavnom sudu ostaje nejasno koje bi to dokaze apelant mogao prikupiti lično, a da to u apelantovo ime nije mogao učiniti njegov branitelj, pa, budući da se ni u navodima apelacije u vezi sa ovim ništa više ne precizira, Ustavni sud ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. U vezi sa navodima da je postupak trajao neopravdano dugo, Ustavni sud primjećuje da je postupak od počinjenja krivičnog djela (11. januara 2008. godine) do donošenja odluke Kantonalnog suda po apelantovoj žalbi, trajao četiri mjeseca (12. maj 2008. godine), da je prvostepena presuda donesena nakon 12 dana od momenta podizanja optužnice od Kantonalnog tužiteljstva, da je o žalbi Kantonalni sud odlučio u roku od jednog mjeseca i 15 dana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
12. U navodima apelacije se još ističe da je osporenim odlukama apelant «vjerovatno» i diskriminiran s obzirom na svoje porijeklo, budući da sudovi koji su postupali u ovom postupku za isto krivično djelo u istoj situaciji državljanima BiH izriču uvjetne osude. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud se slaže sa stavom Kantonalnog suda koji je, u vezi sa ovim navodom istaknutim i u žalbenom postupku, ukazao da «sud pri odmjeravanju kazne svakom optuženom primjenjuje opšta pravila za odmjeravanje kazne propisane odredbom člana 49. KZFBiH, a ne sudsku praksu jer se radi o individualizaciji kazne». Budući da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio nakakve druge dokaze kojima bi opravdao svoje tvrdnje u vezi sa navodnom diskriminacijom, Ustavni sud i ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da je apelanta tokom postupka zastupao branitelj, da je na raspolaganju imao mogućnost korištenja propisanih pravnih lijekova, da je sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju iskoristio, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u ovom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornost pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie ) neosnovanim.
15. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se dosudi pravična naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) nedopustiva, apelantu ne pripada pravo na naknadu na ime nematerijalne štete.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović