Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2299/08 (M. Ć.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2299/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2299/08, rješavajući apelaciju Mensura Ćemalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensura Ćemalovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001306 od 24. aprila 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-552/05 od 15. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensur Ćemalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina kojeg zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnio je 26. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001306 od 24. aprila 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-552/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-768/03 od 11. aprila 2005. godine, JU «II Srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da plati apelantu, na ime razlike plaće za period od 20. augusta 2001. godine do 31. decembra 2004. godine po osnovu razlike neisplaćene naknade za topli obrok za period od 20. augusta 2001. godine do 31. decembra 2002. godine i po osnovu neisplaćene naknade za godišnji odmorregres za 2002., 2003. i 2004. godinu ukupan iznos od 71.517,30 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene u dispozitivu presude kao i troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.522,20 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev usvojio kao osnovan jer tužena kao javna ustanova ima svojstvo pravnog lica i ima obavezu kao poslodavac da apelantu kao zaposleniku isplaćuje utužena lična primanja u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i općim aktima škole. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) kojim je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Dalje je sud utvrdio da je tužena apelantu isplaćivala plaće u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaća i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da obračun plaća nije vršen u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi, koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora (stupio na snagu u drugoj polovini decembra 2000. godine). Osnovica za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje se svaka tri mjeseca aktom vlade nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Stavom 3. odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora propisano je da plaća zaposlenicima u srednjim školama utvrđena na način iz stava 2. predmetnog člana ne može biti manja od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Kolektivnog ugovora odredbom člana 157. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme koju školsku spremu ima apelant u visini 6,0 do 7,0.

4. Općinski sud je na osnovu navedenih odredbi i nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je apelant u utuženom periodu primao novčana sredstva na ime plaća, toplog obroka i regresa ali da je, imajući u vidu odredbe Kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tužena apelantu isplaćivala manje iznose plaće i pripadajućih naknada. Zbog toga, sud je udovoljio postavljenom tužbenim zahtjevima, te obavezao tuženu da apelantu isplati iznose navedene u dispozitivu presude.

5. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj Rsž-552/05 od 15. novembra 2006. godine, djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbio, a kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa za 2002. i 2003. godinu dosudio počev od 30. oktobra 2003. godine umjesto od datuma određenih u izreci pobijane presude. Kantonalni sud je navedenom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka dok je u ostalom djelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlike plaće i to razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi apelant ostvario da je obračun i isplata izvršena u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora te isplata razlike toplog obroka i naknade regresa. Do iznosa na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao na način što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno članom 28. Kolektivnog ugovora a potom osnovicu množio koeficijentom 6.00 koji je određen članom 157. Zakona o radnim odnosima za uposlenike sa visokom stručnom spremom, a koju spremu imaju apelantice.

7. Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora i u skladu sa citiranom odredbom konstatovao da je nesporno, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, da Vlada Unsko-sanskog Kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plate i koeficijent složenosti poslova uposlenicima u srednjim školama, dakle nije postupljeno u smislu stava 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio citiranu odredbu Kolektivnog ugovora kada je uslijed toga što Vlada kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. Ovaj Zakon, nastavlja dalje sud, ne može se primjenjivati na uposlenike u obrazovanju jer su ovim Zakonom uređena osnovna prava, obaveze odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave, a apelant nije zaposlenik kod organa uprave nego kod tužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu.

8. Kantonalni sud je zaključio da je apelant morao u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora dokazati da su njegove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaće uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, jer je Kolektivnim ugovorom uposlenicima u obrazovanju zagarantovano da ne mogu u pogledu visine plaće biti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Obzirom da apelant nije dokazo da je za utuženi period primao plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća kao neosnovan. Nadalje po mišljenju Kantonalnog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda kada je kamatu na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosudio počev od prvog u mjesecu za prethodni mjesec. Istaknuto je da se radi o povremenim novčanim davanjima na koja davanja kamata u smislu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br.2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03) teče od dana kada je postavljen zahtjev sudu za njihovu isplatu.

9. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-001306 od 29. aprila 2008. godine odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP) nego je pravilno primijenio materijalno pravo cijeneći žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja za pravilno presuđenje te za svoj pravni stav dao valjane razloge. Također je istaknuto da je pravilan stav drugostepenog suda da se u konkretnoj pravnoj situaciji nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima i visina plaće apelantu uspoređivati za sporni period sa plaćom službenika federalnih organa uprave (nalaz vještaka finansijske struke iz prvostepenog postupka) već je trebalo da ih, primjenom člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, usporedi sa plaćama službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Vrhovni sud je istakao da apelant to nije ni predložio, a da su prema načelu dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. ZPP, stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice.

11. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada konstatuje da apelant nije sudu predočio ni jedan dokaz koji bi upućivao da je njegova plaća koju je primao po utvrđenim kriterijima bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave-član 39 stav 3. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) kojim se propisuje da koeficijente platnih razreda za kantonalne organe državne službe propisuje Vlada kantona.

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6 stav 1, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Po mišljenju apelanta Kantonalni sud je preinačio presudu djelomično odbijajući apelanta sa njegovim tužbenim zahtjevom te mu nije dao mogućnost da se izjasni pred sudom u skladu sa članom 229. ZPP na način da održi glavnu raspravu pred drugostepenim sudom na što ga je obavezivala navedena zakonska odredba. Smatra da se Kantonalni sud prilikom donošenja presude rukovodio političkim, a ne pravnim sredstvima. Na taj način apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na efikasan pristup sudu.

13. Apelant također osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama primijenili materijalni zakon. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlaštenja, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika tužene u čemu apelant vidi povredu svog prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelant smatra da je Kantonalni sud, na njegovu štetu, bio na strani tužene što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući ga, na taj način, da ostvari minimum zagarantirane plaće. Nadalje, apelant navodi da je doveden u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće i apelant u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih članom 7. Međunarodnog pakta, odnosno osiguranja pravične plaće i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelant smatra da je lišen naknade pravilno obračunate razlike plaća a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju preinači osporene odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno razmatranje.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u slučaju apelanta, Ustavni sud je naveo da: parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je „uzeo“ koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud zasniva odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe «preuzima normativnu djelatnost», a to nikako nije niti smije biti u nadležnosti suda. […] Ustavni sud ne može konstatovati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprječavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprječava.

17. U odnosu na navode apelanta u vezi održavanja glavne rasprave pred drugostepenim sudom, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci razmatrao identične navode apelanata sa aspekta primjene procesnog prava te istakao da je argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda tj. da je zakazivanje glavne rasprave regulirano odredbom člana 217. stav (2) ZPP-a, koji propisuje „Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.“ Ustavni sud je zaključio da budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi.

18. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP 780/08 u vezi povrede prava na pravično suđenje odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da je apelacija u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana.

19. U vezi sa ostalim navodima apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava iz čl. II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 14, 17. i 18. Evropske konvencije zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija prema svom činjeničnom i pravnom supstratu identična apelaciji AP 780/08 . S obzirom na to da su razlozi navedeni u odluci AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine u segmentu navodne povrede prava na imovinu, prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na uživanje povoljnih uvjeta rada, zabrane zloupotrebe prava i granice korištenja ograničenja prava odnose i na apelantov slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović