Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2318/08 (J. M.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2318/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2318/08, rješavajući apelaciju Janje Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janje Marković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000541 od 17. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-06-000097 od 4. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-12/05 od 28. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Janja Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ugljare, koju zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnijela je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 541 od 17. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000097 od 4. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

12/05 od 18. aprila 2006. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv «Polironda» d.d. za proizvodnju, konsalting i usluge iz Orašja (u daljnjem tekstu: tuženi) sa zahtjevom da se tuženi obaveže da je vrati na radno mjesto u skladu sa preostalom radnom sposobnošću prema rješenju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) od 19. januara 2001. godine. Apelantica je dalje zatražila da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu mjesečne plaće koju bi ostvarila da je radila od 19. januara 2005. godine pa dalje, sa kamatama počev od 1. februara 2005. godine i da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu za vrijeme čekanja posla od 25. januara 2000. godine do 31. decembra 2004. godine u iznosu od 28.240,80 KM, sa kamatama i troškovima postupka. Na pripremnom ročištu od 8. decembra 2005. godine apelantica je proširila tužbeni zahtjev i zatražila da joj se isplati naknada za vrijeme čekanja na posao počev od 1. januara do 8. decembra 2005. godine u iznosu od 6.300,00 KM.

3. U navodima tužbe apelantica je istakla da je 1988. godine kao uposlenik tuženog bila raspoređena na radno mjesto u skladu sa preostalom radnom sposobnošću i da je rješenjem Federalnog zavoda PIO od 25. januara 2000. godine i 19. marta 2001. godine utvrđeno postojanje promijenjene radne sposobnosti – druga kategorija invalidnosti. Dalje je istakla da tokom ratnih djejstava nije radila pa je nakon stupanja na snagu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) pokrenula postupak za uspostavu radnopravnog statusa počev od 25. januara 2000. godine u kojem je Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) naložila tuženom da joj riješi radnopravni status kao uposleniku na čekanju posla. To rješenje postalo je pravosnažno donošenjem rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), ali tuženi po tim rješenjima nije postupio.

4. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao da je apelantica kod njega bila u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da je stekla status zaposlenika na čekanju posla, da je tuženi u periodu od 2000. do 2004. godine radio sa smanjenim kapacitetom zbog zastarjele tehnologije i loše provedene privatizacije, te da od 1991. godine, kada je bilo uposleno 170 radnika, nije zapošljavao nove radnike, a sada ima ukupno 17 zaposlenih. Bivši uposlenici nisu pozivani na posao budući da tuženi, kako je istakao u svom odgovoru na tužbu, nema potrebu za njihovim angažmanom, jer od 1. oktobra 2002. godine nikome ne isplaćuje plaće.

5. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj P-12/05 od 28. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, na način što je djelomično usvojen apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, izrekom navedene presude tuženom je naloženo da apelantici na ime naknade za vrijeme čekanja posla isplati iznos od 1.200,00 KM zajedno sa zakonskim kamatama, počev od 19. januara 2005. godine do isplate uz troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu apelantičin tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelantica ispunila uvjete iz člana 143. stav 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) i stekla status zaposlenika na čekanju posla. Prema odredbi iz člana 143. stav 3. ZOR-a, ona ima pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja na posao u visini koju odredi tuženi kao poslodavac. Na osnovu Odluke Nadzornog odbora tuženog broj 47/04 od 25. juna 2004. godine tuženi je taj iznos odredio u visini od 200 KM mjesečno. S obzirom na nespornu činjenicu, kako je dalje navedeno, da tuženi apelantici za vrijeme čekanja posla nije isplaćivao utvrđene mjesečne iznose na koje je bio obavezan, sud ga je obavezao da apelantici za šest mjeseci isplati iznos od 1.200,00 KM. U preostalom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva koji se tiče povratka na posao i isplatu plaća za period od 1. januara do 8. decembra 2005. godine Općinski sud je naveo da je saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke utvrdio da je završila osnovnu školu i da je nezaposlena. Saslušanjem zakonskog zastupnika tuženog utvrđeno je, kako je dalje navedeno, da tuženi od 5. maja 2000. godine, kao dana kada je apelantici prestao status zaposlenika na čekanju posla, nije primio u radni odnos drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju i stepen stručne spreme koju ima i apelantica, zbog čega je zaključeno da tuženi nema obavezu da je vrati u radni odnos. U dijelu zahtjeva koji se tiče iplate plaća koje bi ostvarila apelantica da je radila, Općinski sud je naveo da, prema odredbi člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu zakona zatekao na čekanju posla ostaje u tom statusu najduže 6 mjeseci od dana stupnja na snagu ZOR-a i ima pravo na naknadu plaće koju odredi poslodavac. Budući da apelantica do 5. maja 2000. godine nije pozvana na rad, zaključeno je da joj je radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona uz pravo na otpremninu. Pošto je apelantici radni odnos prestao, Općinski sud je zaključio da ona nema pravo zahtijevati isplatu naknade na čekanju posla po prestanku radnog odnosa (5. maj 2000. godine) do decembra 2004. godine u iznosu od 28.240,80 KM i od januara do decembra 2005. godine u iznosu od 6.300,00 KM.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 002-0-

Gž-06-000097 od 4. decembra 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda pravilan a razloge koje je naveo taj sud u cijelosti je prihvatio kao svoje. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se tvrdi da prvostepeni sud nije postupio po nalogu Kantonalne i Federalne komisije, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je Federalna komisija donijela odluku 28. aprila 2004. godine i da je tom odlukom naloženo tuženom da apelantici riješi radnopravni status. Tuženi je to učinio na način da je apelantici uspostavljen status uposlenika na čekanju posla koji je zadržala do 5. maja 2000. godine za koje vrijeme joj je priznato pravo na plaću u dosuđenom iznosu. Zakonskim odredbama ZOR-a nije propisana obaveza poslodavca, u konkretnoj situaciji tuženog, da radnopravni status uposlenika obavezno rješava vraćanjem na posao, odnosno uspostavom ponovnog radnog statusa, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev u preostalom odbijajućem dijelu prvostepene presude pravilno odbijen kao neosnovan.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000 541 od 17. aprila 2008. godine odbio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te dali valjane razloge koje prihvata i taj sud. Po ocjeni Vrhovnog suda, revizija je neosnovana zbog toga što je tuženi postupio po rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a. Nesporno je, kako je dalje navedeno, da je tuženi firma koja je prije rata upošljavala veliki broj radnika, oko 170, i da je taj broj poslije rata smanjen na 17, u kom periodu ne posluje i ne ostvaruje dohodak. Zbog navedenog, neosnovan je revizijski prigovor da je tuženi bio u obavezi apelanticu vratiti na posao, jer tuženi od 2000. godine nije primao u radni odnos nove radnike. U pogledu dosuđene naknade, Vrhovni sud je istakao da je apelantičin položaj jasno određen rješenjima Kantonalne i Federalne komisije, a budući da se apelantica zahtjevom obratila 25. januara 2000. godine, to joj od tada pripada i naknada u mjesečnom iznosu koji je odredio tuženi, i to do 5. maja 2000. godine (član 143. stav 3), kada joj je radni odnos prestao po sili zakona.

9. Apelantica je u apelaciji navela da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je, također, navela povredu prava na rad i zaradu po osnovu rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegocine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnim tumačenjem odredbe člana 143. ZOR-a. Po njenom mišljenju, navedena odredba predstavlja zakonski okvir za povratak radnika na prijeratna radna mjesta a tuženi tokom postupka ničim nije dokazao da je poduzeo aktivnosti kako bi joj obezbijedio povratak na ranije radno mjesto. Redovni sudovi u pobijanim presudama idu i dalje, očekujući da je tuženi trebalo da raspiše oglase za upošljavanje novih radnika u čemu bi ona navodno imala prioritetno pravo uposlenja. U vezi sa takvim postupanjem, apelantica ističe povredu prava na rad u vezi sa pravom na nediskriminaciju a to obrazlaže činjenicom umanjenja njene radne sposobnosti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da osporene presude redovnih sudova sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je djelomično usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj za vrijeme čekanja na posao isplati iznos od 1.200,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 19. januara 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate, uz troškove parničnog postupka. Općinski sud je, imajući u vidu apelantičin tužbeni zahtjev u čijim granicama se na osnovu odredbe iz člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku sud mora kretati, za svoje odlučivanje dao detaljne razloge. Općinski sud je, naime, vrlo jasno istakao da je apelantica svoj status definisala rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a kojima je tuženom naloženo da apelantici riješi radnopravni status. Apelantica u tom zahtjevu, kao ni u sudskom postupku nije tražila da joj se poveže radni staž za vrijeme u kojem nije radila, niti da joj se za taj period isplate druge pripadajuće naknade. Ta rješenja su provedena na način što joj je priznat status zaposlenika na čekanju posla a samim tim i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja u visini koju je odredio tuženi (poslodavac). Apelantičin tužbeni zahtjev koji se odnosio na povrat na posao i isplatu plaća počev od 1. januara 2000. godine do 8. decembra 2005. godine odbijen je na osnovu člana 143. st. 1, 3. i 8. ZOR-a, budući da tuženi apelanticu nije pozvao na rad do 5. maja 2000. godine (niti je u radni odnos primio drugu osobu) a pošto joj je radni odnos po sili zakona prestao tog datuma, Općinski sud je zaključio da apelantica ne može zahtijevati isplatu plaća za traženi period, zbog čega joj je dosuđena samo naknada za vrijeme čekanja posla, i to od podnošenja zahtjeva do 5. maja 2000. godine (šest mjeseci).

14. S obzirom na tu činjenicu, dakle, zakonitost prestanka radnog odnosa, proizašao je zaključak u pogledu neosnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na plaće i doprinose za period nakon prestanka radnog odnosa. Ovako stanovište zauzeo je i Kantonalni sud, dajući u osporenoj presudi razloge o svim odlučnim činjenicama i ispunjenju zakonom propisanih uslova za prestanak radnog odnosa apelantici na osnovu relevantnih odredaba ZOR-a. Vrhovni sud je, takođe, jasno i precizno odgovorio na sve revizijske navode bez bilo kakve proizvoljnosti.

15. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelantica se, pored toga, žali da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te da nije potrebno detaljnije ispitivati navode o kršenju prava iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na kršenje ovog prava u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na rad.

18. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se različito postupanje smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/04).

19. U konkretnom slučaju, međutim, osim što je istakla da joj je radna sposobnost umanjena od 1988. godine, te da je sa tako smanjenom radnom sposobnošću radila do izbijanja ratnih djejstava, apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelanatičini navodi o diskriminaciji paušalni. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i pravom iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2318/08 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio