Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/08 (Z. Z.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2401/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2401/08, rješavajući apelaciju Zdravka Zorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Zorića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Kžk-7/05 od 22. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Zorić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kžk-7/05 od 22. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Travniku broj K-1666/04 od 2. marta 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela „teška djela protiv sigurnosti javnog prometa“ iz člana 320. stav 4. u vezi sa članom 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je za počinjeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda na način da mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine uz istovremeno određivanje da se tako utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Oštećeni A.K. je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen na građansku parnicu. Apelant je obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka koji će biti utvrđeni posebnim rješenjem, kao i naknadu troškova paušala u iznosu od 100,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i Kantonalno tužiteljstvo Travnik. Rješenjem Kantonalnog suda broj Kž-148/05 od 30. juna 2005. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.

4. Kantonalni sud je, nakon pretresa održanog 19. maja 2008. godine, koji je bio javan i kojem su prisustvovali apelant i njegov branilac, te kantonalni tužilac, donio Presudu broj Kžk-7/05 od 22. maja 2008. godine kojim je apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela „teška djela protiv sigurnosti javnog prometa“ iz člana 320. stav 4. ranije važećeg KZFBiH u vezi sa članom 315. st. 1. i 3. navedenog zakona, te mu je za počinjeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda tako što je apelantu za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se tako utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Oštećeni A.K. je sa imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućen na parnični postupak.

5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se navodi da je odbijen prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka ispitaju istražni sudac, inspektor i krim-tehničar PS Travnik (osobe koje su obavile očevid), kao i prijedlog da se na licu mjesta obavi rekonstrukcija predmetnog događaja. Dalje se navodi da je Kantonalni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) tako da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima. Na osnovu takve ocjene provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant počinio radnje za koje se tereti optužnim aktom i da je tim radnjama ostvario sva stvarna i bitna obilježja bića krivičnog djela „teška djela protiv sigurnosti javnog prometa“ iz člana 320. stav 4. ranije važećeg KZFBiH u vezi sa članom 315. stav 3. stav 1. navedenog zakona.

6. Utvrđeno je da nije sporno da se inkriminisani događaj desio 18. oktobra 2002. godine oko 8,30 sati na dijelu magistralne ceste M-5 Donji Vakuf-Travnik na prijevoru Komar-općina Travnik, te da su u njemu sudjelovali apelant i oštećenik. Te kritične prilike apelant je, krećući se iz pravca Donjeg Vakufa prema Travniku, upravljao teretnim motornim vozilom marke „mercedes“ i priključnim vozilom u vlasništvu preduzeća „Vukajlović-company“, dok se oštećenik sa svojim putničkim motornim vozilom marke „ford eskort“ kretao iz suprotnog smjera, Travnik-Donji Vakuf. Istaknuto je da su vrijeme i mjesto događaja potvrdili iskazi svjedoka M.P. i V.K., te podaci iz zapisnika o uviđaju Općinskog suda Travnik. Navedeno je da se apelant tokom postupka izjasnio u svojstvu svjedoka, pa i apelantov iskaz u cijelosti potvrđuje ranije istaknute činjenične navode.

7. Dalje je Kantonalni sud naveo da je u postupku sud utvrdio da apelant kritične prilike svoju vožnju nije prilagodio uvjetima i stanju ceste, te da se sa skupom vozila kojim je upravljao u vrijeme same nesreće u cijelosti nije kretao desnom kolničkom trakom. Apelantovo nepridržavanje prometnih propisa je nehatno. Istaknuto je da je apelant svjestan da, usljed njegovih propusta u vožnji, može prouzročiti zabranjenu posljedicu koja se ogleda u ugrožavanju javnog prometa i stvaranju konkretne opasnosti za život ljudi ili imovinu većih razmjera, ali je olako držao da do toga neće doći. U konkretnom slučaju je nastupila i daljnja posljedica predmetnog krivičnog djela-smrt jedne osobe. I daljnja posljedica je, po mišljenju Kantonalnog suda, nehatna. Stoga je Kantonalni sud utvrdio da se u apelantovim radnjama stiču sva stvarna i bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, krivično djelo „teška djela protiv sigurnosti javnog prometa“ iz člana 320. stav 4. ranije važećeg KZFBiH u vezi sa članom 315. st. 1. i 3. navedenog zakona.

8. Kantonalni sud je, također, naveo da je ranija analiza dokaza potvrdila kako je kontakt apelantovog teretnog motornog vozila i putničkog motornog vozila oštećenika ostvaren na lijevoj prometnoj traci, gledano iz smjera kojim se prije prometne nesreće svojim vozilom kretao apelant. Prigovor odbrane da apelantovo vozilo ni u jednom momentu nije prelazilo na lijevu prometnu traku je potpuno neutemeljen. Istaknuto je da se predmetna prometna nesreća desila na način kako su u svojim nalazima iznijeli vještaci za promet M.J. i M.C. Pošto vještak C.L. prilikom izrade svog nalaza nije koristio objektivne pokazatelje iz zapisnika o uviđaju, te crteže lica mjesta i foto-dokumentacije, po mišljenju Kantonalnog suda, ne može se ocijeniti nalazom vještaka koji je sačinjen u skladu sa pravilima struke. Tokom postupka nije dokazana ni tvrdnja navedenog vještaka da je odlučujući utjecaj na predmetnu prometnu nesreću imalo sanitetsko vozilo koje je neposredno prije nego se ona desila vršilo preticanje vozila koje se kretalo iza apelantovog vozila. Utvrđeno je da je isključivi uzrok prometne nesreće prelazak apelantovog priključnog vozila na lijevu kolničku traku.

9. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Navodi da Kantonalni sud poklanja vjeru vještaku saobraćajne struke i obrazlaže zašto a da pri tome ne vodi računa o tvrdnji vještaka datoj na zapisnik sa glavnog pretresa održanog 2. marta 2005. godine, gdje je vještak optužbe M.C., izjašnjavajući se na nalaz vještaka M.J., izjavio: „Vozač teretnog vozila ni prije ni poslije primarnog kontakta nije izgubio kontrolu kretanja nad vozilom i nije došlo do destabilizacije vozila.“ Ističe da sud nije pomogao apelantu u pribavljanju dokaza u situacijama kada to apelant nije bio u mogućnosti. Također, navodi da sud nije htio uvažiti prijedloge odbrane da se saslušaju istražni sudija i uviđajna ekipa a na okolnost sačinjavanja zapisnika o uviđaju. Navodi i da je odbijen prijedlog odbrane i za rekonstrukciju nezgode. Smatra da je sud grubim kršenjem propisa i načela jednakosti stranaka pred sudom i zakonom onemogućio odbrani da dokaže činjenice koje joj idu u prilog i time doveo okrivljenog u podređen položaj. Po apelantovom mišljenju, navedeno vodi ka tome da je apelantu onemogućen pristup sudu. Smatra da sud nije sa dovoljno pažnje analizirao nalaz vještaka odbrane koji direktno dovodi u sumnju nalaze i mišljenje vještaka optužbe. Navedeno, po apelantovom mišljenju, ide u prilog tome da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

10. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantna odredba glasi:

Član 278. stav 2. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant bio u nejednakom položaju u odnosu na tužilačku stranu. Apelant je tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavlja argumentima suprotne strane. Činjenica da je sud odbio apelantov prijedlog za izvođenje određenih dokaza, te poklanio vjeru dokazima optužbe u odnosu na odbranu spada u sferu slobodne procjene suda i, po mišljenju Ustavnog suda, ne vodi zaključku da je povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, niti pravo na odbranu, kako to apelant navodi zbog toga što sud, u smislu odredbe člana 278. ZKPFBiH, ima diskreciono pravo da odbije prijedlog za provođenje dokaza ukoliko smatra da to nije relevantno za konkretan slučaj. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Dalje, odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza utvrđene na drugi način, diskreciono je pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335, Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud zaključak o apelantovoj krivici donio nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost, ili na to da je na bilo koji način njegovo pravo na odbranu bilo dovedeno u pitanje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2401/08 (Z. Z.) | Sudska praksa | Aktio