Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2417/08 (P. V.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2417/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2417/08, rješavajući apelaciju Predraga Vicanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Vicanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
08-000 320 od 19. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-07-000039 od 7. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Vicanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnio je 1. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 320 od 19. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-07-000039 od 7. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-07-000039 od 7. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 320 od 19. maja 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se „Nešković osiguranje“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu po osnovu auto-odgovornosti na ime materijalne štete na vozilu marke „lada“ isplati iznos od 4.828,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nastanka štete, 25. novembra 2005. godine, pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do dana plaćanja. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da apelant u toku postupka ničim nije dokazao osnovanost svog potraživanja, jer iako je vođen prekršajni postupak, te su apelant i svjedok dali izjave pred policijom, po ocjeni Osnovnog suda, nije utvrđeno na koji način je došlo do nastanka saobraćajne nezgode. Istaknuto je da samo prekršajno rješenje sudu ne daje osnov za zaključak da je do nezgode došlo na način kako to opisuju apelant i svjedok Z.K. Navedeno je da je prema službenoj zabilješci evidentno da su oštećenja fotografisana na vozilu, a apelant pritom u toku postupka sudu nije priložio niti jednu fotografiju o oštećenju vozila, već je i vještak visinu utvrđivao prema dokumentaciji iz spisa. Po mišljenju Osnovnog suda, nelogična je i izjava učesnika Z.K. da je do nezgode došlo tako što je on udario u grudu snijega koju je, kako je tvrdio prilikom saslušanja, zakačio na putu, jer nije mogao da je izbjegne. Navedeno je da se u rješenju Prekršajnog suda navodi da je ta gruda snijega koju je zatekao Z.K. pala sa kamiona i zbog toga se auto popriječio na putu, pa se apelant, pokušavajući da ga izbjegne, okrenuo na bok. Dalje je navedeno da i apelant i Z.K. tvrde kako na putu nije bilo snijega više od 5-6 cm, što je, po mišljenju suda, u suprotnosti sa foto-dokumentacijom priloženom od punomoćnika tuženog sa mjesta udesa sa kojih fotografija se naziru vrlo male površine puta prekrivene snijegom. Pored navedenog, Osnovni sud je našao da je i nelogično da je na putu postojala količina snijega od koje je nastala hrpa-gruda snijega koja se ne može zaobići.
4. S obzirom na to da, po mišljenju Osnovnog suda, apelant u toku postupka nije dokazao osnov svog potraživanja, zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi u smislu člana 941. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da apelant ne može zahtijevati od tuženog kao osiguravača naknadu štete koju je pretrpio zbog predmetnog događaja, jer nije dokazao da za taj događaj odgovara osiguranik.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, u pogledu dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, apelant predložio da vještak saobraćajne struke P.K. provede dokaze na okolnosti uzroka nastanka saobraćajne nezgode i visine štete. Spomenuti vještak je u pismenom nalazu, kao i na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom naveo da nije u mogućnosti izjasniti se o uzroku nastanka predmetne saobraćajne nezgode zbog nedostatka zapisnika o uviđaju i crteža lica mjesta. Istaknuto je da na takav nalaz i izjavu vještaka apelant nije prigovorio, a niti je u tom pravcu predlagao druge dokaze, odnosno vještačenje drugog vještaka i slično.
6. Okružni sud je naveo da rješenje Suda za prekršaje od 28. septembra 2006. godine, kojim je osiguranik tuženog proglašen krivim za počinjeno djelo iz predmetne saobraćajne nezgode, koje predstavlja prekršaj, samo po sebi nije dokaz na kojem bi prvostepeni sud mogao zasnovati odgovornost, jer parnični sud nije vezan pravosnažnom odlukom Suda za prekršaje. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Također se pozvao i na odredbu člana 123. ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U vezi sa navedenim, po mišljenju Okružnog suda, apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost zahtjeva za naknadu štete, odnosno da je tuženi, u smislu odredbe člana 941. ZOO, kao osiguravač dužan naknaditi štetu apelantu za koju odgovara osiguranik, jer apelant u toku postupka izvedenim dokazima nije dokazao da je osiguranik tuženog prouzrokovao predmetnu saobraćjnu nezgodu i da je odgovoran za nju.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je u postupku dokazao ko je učinilac štete i odgovornost učinioca štete, kao i visinu štete, te mu nije jasno šta je još trebalo da dokaže. Smatra da su odluke redovnih sudova nepravilne i nezakonite.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović