Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2535/08 (N. M.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2535/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-2535/08, rješavajući apelaciju Nusrete Mujan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusrete Mujan podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

07-000570 od 17. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-444/03-A od 7. jula 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusreta Mujan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 15. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000570 od 17. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-444/03-A od 7. jula 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-444/03-A od 7. jula 2004. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 14. oktobra 2002. godine u Sarajevu, između Slobodana Keroševića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Narcise Kerošević (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), kao prodavaca i apelantice, kao kupca, koji je ovjeren 14. oktobra 2002. godine pred Općinskim sudom I u Sarajevu, te je apelantica obavezana tužiteljima predati u posjed predmetni stan u Sarajevu u ulici Avde Hume broj 25, slobodan od ljudi i stvari. Apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove spora u iznosu od 6.760 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je stan u ulici Avde Hume broj 25/I u vlasništvu tužitelja sa 1/2 dijela. Stan je izdat u zakup osobi koja se predstavila kao Marinko Lovrić iz Bijeljine. Kako ta osoba nije blagovremeno platila zakupninu, otac prvotužitelja ga je 22. oktobra 2002. godine pozvao telefonom i utvrdio da se u stanu nalaze drugi ljudi i da smatraju da su kupili taj stan od vlasnika Slobodana Keroševića, prvotužitelja. Istog dana prvotužitelj je pozvao apelanticu i obavijestio je da je stan kupila od nevlasnika s obzirom da ni on niti njegova supruga nikog nisu ovlastili za prodaju predmetnog stana. Nakon dva dana, 24. oktobra 2002. godine slučaj je prijavljen nadležnoj policijskoj upravi, a u naredna dva mjeseca provedene su i određene radnje u predkrivičnom postupku uzete su izjave parničnih stranaka i učesnika u procesu prodaje predmetnog stana i razjasnio se čitav postupak nezakonite prodaje predmetnog stana. Navodni Marinko Lovrić se predstavio kao Slobodan Kerošević, predočio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i ovlastio advokata Slavicu Čvoro iz Istočnog Sarajeva za prodaju tog stana. Ugovor je zaključen i izvršen 14. oktobra 2002. godine. Prihvatajući stanje stvari i postupajući po zahtjevu apelantica je napustila stan 18. septembra 2003. godine i predala ga u posjed tužiteljima. Istaknuto je da su navedene činjenice parnične stranke učinile nespornim. Stoga je Općinski sud nalazeći da je predmetni ugovor zaključen protivno prinudnim propisima cijeneći osnovanim zahtjev za poništenje ugovora primjenom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci odluke.

4. Dalje je Općinski sud naveo da je među parničnim strankama sporna odgovornost za prouzrokovane troškove postupka. U vezi navedenog Općinski sud je utvrdio da su tužitelji imali pravni interes da pokrenu spor za poništenje ugovora o kupoprodaji stana od 14. oktobra 2002. godine. Utvrđeno je da je taj ugovor protivan prinudnim propisima, dakle ništav, a da je apelantica dala povoda za pokretanje spora. Navedeno zbog pasivnog držanja apelantice prije podnošenja tužbe jer tužitelji nisu mogli steći sigurnost da neće doći do daljnih štetnih posljedica zbog zaključenja predmetnog ugovora. Zbog navedenog Općinski sud je prihvatio zahtjev tužitelja u dijelu naknade troškova koji se odnose na sastav tužbe, pristupa punomoćnika tužitelja na ročište od 15. aprila 2003. godine i takse na tužbu i odluku, ali nije prihvatio argumente tužitelja u pogledu ostalih troškova prouzrokovanih navedenim sporom. Naime, utvrđeno je da tužitelji nisu zahtijevali predaju stana prije 14. jula 2003. godine. Pri tome je sud imao u vidu da je apelantica odmah pristala na poništenje ugovora i priznala zahtjev za predaju stana. I pored toga tužitelji nisu preduzeli niti jednu radnju u pravcu realizovanja proširenog tužbenog zahtjeva. Tek na ročištu u septembru 2003. godine, nakon izjave apelanticinog punomoćnika da stan mogu predati u roku od 24 časa, 19. septembra 2003. godine došlo je i do realizacije.

5. Istaknuto je da su po mišljenju Općinskog suda tužitelji očekivali da se njihov spor riješi sudskim putem ili na neki drugi način sam od sebe i svojim držanjem prouzrokovali sebi a i drugoj strani potpuno nepotrebne troškove nakon priznanja tužbenog zahtjeva. Stoga je Općinski sud primjenom odredbe člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio zahtjev tužitelja za naknadom ostalih troškova spora.

6. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem broj 009-0-Gž-07-000570 od 17. aprila 2008. godine odbio i potvrdio odluku prvostepenog suda o troškovima postupka.

7. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da su tužitelji imali pravni interes da pokrenu predmetni postupak zbog poništenja ugovora o kupoprodaji stana u ulici Avde Hume broj 25/I u Sarajevu. Istaknuto je da je prema stanju spisa nakon prijema tužbe, te nakon njenog preinačenja apelantica priznala tužbeni zahtjev, a potom i preinačeni tužbeni zahtjev. Priznanje tužbenog zahtjeva je uslijedilo nakon pokretanja postupka pred sudom.

8. Dalje je Kantonalni sud naveo da je odredbama člana 389. ZPP propisano da ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio spreman da je ispuni ili zbog drugih razloga tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove. Tuženi se oslobađa plaćanja troškova postupka samo ako je prije podnošenja tužbe priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti pa nije bilo povoda za podnošenje tužbe. Po mišljenju Kantonalnog suda činjenica da je apelantica obavijestila Poresku upravu Centar da neće realizovati predmetni ugovor ne može se tumačiti da je apelantica priznala svoju obavezu i bila spremna da je izvrši. O tome apelantica nije obavijestila tužitelje, a također je ostala u posjedu stana iz kojeg je iselila u toku postupka 19. septembra 2003. godine.

9. Po mišljenju Kantonalnog suda ne može se prihvatititi tvrdnja apelantice da svojim postupanjem nije doprinjela podnošenju tužbe. Također po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je obavezao apelanticu da naknadi tužiteljima samo potrebne troškove sastava tužbe i troškove pristupa punomoćnika tužitelja na prvo ročište, a koji su pravilno obračunati prema važećoj Advokatskoj tarifi, te troškove takse na tužbu u iznosu od 2.550,00 KM i na presudu u istom iznosu. Zaključeno je da su to troškovi koji su bili potrebni za vođenje postupka u smislu člana

387. ZPP

10. Apelantica se žali da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo lica da ne bude podvrgnuto ponižavajućoj kazni iz člana II/3.b) i člana 3. Evrospke konvencije. Navela je da je nakon podnošenja tužbe u svojstvu tužene strane priznala svoju obavezu u odgovoru na tužbu i bila je spremna ispuniti kako bi izbjegla nepotrebne troškove što se kasnije desilo prije donošenja osporavane odluke. Stoga smatra da je nepotrebno uvučena u parnicu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelantica ukazuje i na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto ponižavajućoj kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evrospke konvencije. U vezi stim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dala bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz II/3.b ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2535/08 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio