Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/08 (S. Š.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2586/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-2586/08, rješavajući apelaciju Save Šarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Šarca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2154/04 od 4.

juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 22. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2154/04 od 6. juna 2008. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je postupajući po tužbi Amira Sarajčića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata, radi naknade uloženih sredstava, donio presudu broj P-398/01 od 30. jula 2004. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Tužitelj je naime tužbenim zahtjevom tražio da mu apelant na ime naknade uloženih sredstava u stan isplati iznos od 6.450,00 KM sa kamatama počev od 19. februara 2001. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka. Tužitelj je u tužbi naveo da je apelantov stan u ul. Grbavička 14A/XIII (u daljnjem tekstu: stan) koristio na osnovu odobrenja vlasnika stana F MUP-a od 22. maja 1996. godine do 8. maja 2000. godine, kada je na osnovu zaključka Općinskog suda, deložiran. U iščekivanju rješenja o dodjeli predmetnog stana, izvršio je neophodne radove i uložio nužna sredstva u opremu i popravku stana, čime je stan osposobio za korišćenje i spriječio daljnje propadanje. Apelant je osporio postavljeni tužbeni zahtjev iz razloga što predmetni stan nikad nije bio proglašen napuštenim.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj koristio stan apelanta na kojem je ovaj imao svojstvo nosioca stanarskog prava, da stan nije proglašavan napuštenim, da je tužitelj uselio na osnovu odobrenja vlasnika stana i da nikad nije dobio rješenje o dodjeli stana. Takođe je nesporno, kako je dalje istakao sud, da je 8. maja 2000. godine izvršena primopredaja stana i da je tužba podnesena nakon uvođenja apelanta u posjed stana. Tužitelj je, kako je dalje navedeno, kao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva naveo odredbe čl. 18. a. i 18. b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Tim odredbama je propisano, kako je dalje navedeno, da samo osoba koja je imala stanarsko pravo na stanu koje je prestalo prema odredbama člana 2. istog Zakona, a koja je uložila svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava, prema Zakonu o obligacionim odnosima. Općinski sud je obrazlažući dalje naveo da je tokom postupka izveden veliki broj dokaza kao i dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Ovaj nalaz nije sačinjen u toku sudskog postupka po tužiteljevoj tužbi niti u vanparničnom postupku već na zahtjev tužitelja, pa po ocjeni suda ne može biti od uticaja na donošenje odluke po tužiteljevoj tužbi. Tužitelj nije, kako je zaključio Općinski sud, dokazao visinu nužnih i korisnih troškova koji su uloženi u predmetni stan, a kako je nalaz i mišljenje vještaka sačinjeno van sudskog postupka to ga sud nije posebno ni cijenio, već je tužitelj sa svojim zahtjevom odbijen.

4. Kantonalni sud je odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, donio presudu broj Gž-2145/04 od 4. juna 2008. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos od 6.450,00 KM sa kamatama počev od 19. februara 2001. godine kao dana podnosšenja tužbe do isplate, uz nakanadu troškova parničnog postupka. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je iz spisa evidentno da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza saslušanjem svjedoka, stranaka, uvidom u račune o kupovini stvari i materijala za izvođenje radova u stanu koji glase na tužiteljevo ime, odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, prvostepeni sud je tokom postupka proveo dokaz uvidom u zapisnik o zatečenom stanju u stanu sačinjen od Sektora za održavanje, obnovu i rekonstriukciju stanova JSP «Sarajevostan» od 27. novembra 1998. godine, na osnovu kojeg je utvrđeno da je u maju 1996. godine izvršen obilazak i snimanje i da je konstatovano, prema zatečenim oštećenjima, da je stan bio neupotrebljiv za stanovanje. Takođe je utvrđeno, zapisnikom o primopredaji stana broj I-1124/00 od 8. maja 2000. godine, da je tužitelj ključeve predmetnog stana predao izvršnom organu suda i da je stan ostavljen u ispravnom stanju, što je apelant ovjerio svojim potpisom. Prvostepeni sud je izvršio i uvid u veliki broj računa koji glase na ime tužitelja, i konstatovao da je tužbeni zahtjev konačno opredijeljen u skladu sa navedenim računima, ali tužbeni zahtjev odbija jer tužitelj nije pružio dokaz koji su radovi bili nužni i korisni. Za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je kako je dalje navedeno, u sjednici vijeća procijenio isprave na kojim je zasnovan tužbeni zahtjev (zapisnik o stanju stana u vrijeme preuzimanja od strane tužitelja, zapisnik o predaji prilikom tužiteljeve deložacije, račune o nabavci opreme i materijala za adaptaciju stana) pa je utvrdio da je tužitelj u apelantov stan uložio nužna sredstva bez kojih se stan u kakovom je bio prije preuzimanja od strane apelanta nije mogao koristiti. Kantonalni sud je ocijenio da se na konkretan slučaj treba primijeniti odredba člana 223. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prema kojoj je apelant tužitelju dužan naknaditi troškove koji su bili nužni i korisni.

5. Apelant se žali da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da Kantonalni sud prilikom preinačenja prvostepene presude nije izvršio pravilnu ocjenu dokaza, da je imao mogućnost ukinuti porvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovni postupak a ne, kako je učinjeno u konkretnoj situaciji, vršiti proizvoljnu ocjenu dokaza. Radi navedenog, smatra da mu je uskraćeno pravo raspravljanje u drugostepenom postupku kad je rješavano o žalbi, te da je Kantonalni sud potpuno proizvoljno primijenio materijalno pravo.

6. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» bro. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), relevantne odredbe glase:

Član 18. a Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine, u skladu sa ovim zakonom. Sve popravke od strane nosioca stanrskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao «sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu» u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01).

Član 18. b Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove.

7. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/93 i 13/94; «Službene novine FBiH» broj 29/03), relevantne odredbe glase:

Član 223. stav 1.

Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog tog posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut.

8. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 16/06), relevantne odredbe glase:

Član 229. stav 2.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se isti odnose na način na koji je Kantonalni sud u postupku donošenja odluke o žalbi primjenio materijalno pravo. Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava.

12. Kantonalni sud je u pogledu osnova tužbenog zahtjeva tužitelja jasno naveo da je prvostepeni sud tokom postupka proveo dokaze koji se tiču stanja predmetnog stana prilikom useljenja a zatim iseljenja tužitelja, te da je iz tih dokaza utvrđeno da je stan prilikom useljenja bio potpuno neupotrebljiv za stanovanje. Iz dokaza koji se tiče primopredaje i uvođenja u posjed apelanta u stan, utvrđeno je da je stan bio u ispravnom stanju. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud izvršio uvid u račune za opremu i materijal za adaptaciju stana na ime tužitelja te je jasno navedeno da izvedeni dokazi ukazuju da je tužitelj u apelantov stan uložio nužna i korisna sredstva bez kojih se stan, u stanju u kakvom je bio prije preuzimanja od strane apelanta, ne bi mogao koristiti. Kantonalni sud je na osnovu odredbe iz člana 229. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava dokaza već izvedenih u prvostepenom postupku, utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, što je u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U postupanju Kantonalnog suda Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već u pogledu primjene materijalnog prava sadrži jasne i konzistentne razloge, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2586/08 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio