Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/08 (D. K., I. P. i A. Z.)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2670/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2670/08, rješavajući apelaciju Drage Kondža i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Kondža, Ivana Prlića i Ane Zovko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001437 od 10. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-
000 021 od 31. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Kondža, Ivan Prlić i Ana Zovko (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gruda, koje zastupa Slavo Ćutuk, advokat iz Gruda, podnijeli su 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001437 od 10. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000 021 od 31. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 021 od 31. januara 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da apelantima pripada pravo služnosti prolaza pješice i provoza vozila južnim dijelom nekretnine u vlasništvu Javnog preduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) označene kao k.č. br. 806/2 k.o. Grude-grad (novi broj), odnosno k.č. br. 1331/9 k.o. Grude (stari broj) u korist stambene zgrade, suvlasništvo apelanata, izgrađene na k.č. br. 806/1 k.o. Grude-grad (novi broj), odnosno k.č. br. 1331/1 k.o. Grude (stari broj), te da je stoga tuženi dužan u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja ukloniti dio južno položene betonsko žičane ograde u širini od 3 metra iznad ulaznih stepenica u stambenu zgradu, suvlasništvo apelanata, te da se ubuduće kani svakog takvog ili sličnog smetanja apelanata u opisanom pravu služnosti prolaza pješice i provoza vozila. Apelanti su dalje tražili da se tuženi obaveže da apelantima naknadi parnične troškove s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja do isplate. Općinski sud je presudom apelante obavezao da tuženom na ime troškova postupka isplate iznos od 100,00 KM u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim stranama sporno da li apelanti imaju pravo stvarne služnosti prolaza pješice i vozilima preko nekretnine tuženog, odnosno da li postoje pretpostavke da sud ustanovi postojanje prava stvarne služnosti preko nekretnine tuženog u korist nekretnine-zgrade u kojoj stanuju apelanti. Istaknuto je da je uvidom u zk. izvadak 1189 k.o. Grude utvrđeno da apelanti nisu stekli stvarnu služnost na nekretnini tuženog pravnim poslom jer pravo stvarne služnosti nije uknjiženo u zemljišnoj knjizi kao teret na nekretnini tuženog, a koji način sticanja stvarne služnosti je propisan članom 58. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
4. Navedeno je da je članom 59. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da se stvarna služnost može ustanoviti odlukom suda ili drugog državnog organa u slučaju kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. Po mišljenju Općinskog suda, u predmetnom postupku apelanti nisu dokazali činjenicu da svoje stanove ne mogu koristiti, čak ni da ih djelimično ne mogu koristiti bez korištenja prolaska pješice ili vozilom preko nekretnine tuženog.
5. U vezi sa navedenim je istaknuto da je prilikom uviđaja u Grudama od 14. jula 2005. godine utvrđeno da se do zgrade u kojoj stanuju apelanti može doći direktno sa glavne ulice u Grudama, Ulice viteza Ranka Bobana, preko 10-ak stepenica, a ta činjenica je nesporna i uvidom u skicu sa lica mjesta. Pored navedenog, iz skice lica mjesta je nesporno utvrđeno da postoji dio slobodne površine prije samih stepenica južno od zgrade u kojoj apelanti imaju stanove, a koji dio nekretnine je u istom nivou kao i površina ceste i koji je pogodan za dolazak vozilom do zgrade.
6. Općinski sud je napomenuo da je za sticanje stvarne služnosti dosjelošću potrebno da vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvaruje služnost za vrijeme od 20 godina, a da se vlasnik poslužnog dobra tome nije protivio, a kako je to propisano članom 60. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
7. U postupku je utvrđeno da je među strankama nesporno da je nekretnina tuženog prije prodaje 1999. godine bila državno vlasništvo i da je na istoj imovini bilo upisano pravo korištenja i raspolaganja u korist preduzeća „Duhanprodukt“ Grude a da je isto preduzeće imalo i prostorije za upravu preduzeća u zgradi u kojoj apelanti imaju stanove. Dalje je kao nesporno utvrđeno da su i stanovi apelanata prije otkupa stanova u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97 i 11/98) bili društveno vlasništvo i da su apelanti postali vlasnici stanova u toj poslovno-stambenoj zgradi sagrađenoj na k.č. br. 1331/1 k.o. Grude tek otkupom stanova 2000. godine.
8. Dalje je navedeno da je nesporno da su apelanti kao nosioci stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu i kao zaposlenici „Duhanprodukta“ unazad više od 30 godina koristili dvorište „Duhanprodukta“ koje je, također, bilo u državnom-društvenom vlasništvu i na kojem je „Duhanprodukt“ imao pravo korištenja i raspolaganja sve do prodaje nekretnine k.č. br. 806/2 (novi broj), odnosno k.č. br. 1331/0 (stari broj) tuženom 1999. godine. Međutim, istaknuto je da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nisu mogla stjecati stvarna prava dosjelošću (a pravo služnosti je stvarno pravo) kako je bilo izričito propisano članom 55. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) koji se prestao primjenjivati donošenjem Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) koji takvu izričitu odredbu ne sadržava.
9. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Gž-07-000 189 od 20. juna 2007. godine žalbu apelanata uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrđeno da apelantima pripada pravo služnosti prolaza pješice i provoza vozila južnim dijelom nekretnine, vlasništvo tuženog, označene kao k.č. br. 806/2 k.o. Grude-Grad (novi premjer), odnosno k.č. br. 1331/9 k.o. Grude (stari premjer) u korist stambene zgrade, suvlasništvo apelanata, izgrađene na k.č. br. 806/1 k.o. Grude-grad (novi premjer), odnosno k.č. br. 1331/1 k.o. Grude (stari premjer). Tuženi je obavezan da u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja ukloni dio južno položene betonsko-žičane ograde u širini od 3 metra iznad ulaznih stepenica u stambenu zgradu suvlasništvo apelanata, te se ubuduće kani svakog ovakvog ili sličnog smetanja apelanata u opisanom pravu služnosti prolaza pješice i provoza vozila. Tuženi je obavezan da na ime troškova postupka apelantima isplati iznos od 2.712,00 KM, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su se apelanti najprije kao nosioci stanarskog prava a potom kao i vlasnici stanova više od 30 godina za dolazak do navedenih stanova pješice i vozilima koristili dvorištem koje je najprije bilo vlasništvo „Duhanprodukta“, a potom i tuženog. Pri tome se navedenom niko nije protivio niti ih ometao u tom pravu prolaska.
11. Kantonalni sud je istakao da prema odredbi člana 60. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) stvarna služnost se stiče dosjelošću kad je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.
12. Po mišljenju Kantonalnog suda, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju apelanti više od 30 godina koristili sporni put za dolazak do svojih stanova kako vozilima, tako i pješice, te kako ih u tome niko nije ometao (vlasnik poslužne nekretnine), to su apelanti u skladu sa navedenom odredbom dosjelošću stekli pravo stvarne služnosti prolaska vozilima i pješke spornim dijelom nekretnine, pa je zbog toga prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata.
13. Istaknuto je da je prvostepena presuda donesena u vrijeme važenja novog Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji ne poznaje ograničenja sticanja prava stvarne služnosti na nekretninama u društvenom vlasništvu, već u članu 60. propisuje da je potrebno da se služnost ostvaruje 20 godina, a da se tome ne protivi vlasnik poslužne nekretnine. Dakle, navedena odredba ne pravi razliku uzmeđu privatnog i društvenog vlasništva kako to čini raniji zakon. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju su ispunjena oba uslova: vršenje služnosti preko 20 godina i neprotivljenje vlasnika poslužne nekretnine.
14. Budući da je utvrđeno da apelantima pripada pravo služnosti prolaza pješice i vozilom spornim putem, a kako je nesporno da je tuženi ogradio dvorište, to je tuženi zbog toga i dužan ukloniti betonsko-žičanu ogradu.
15. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-
Rev-07-001437 od 10. juna 2008. godine reviziju uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da je odbijena žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena.
16. U obrazloženju revizione presude se navodi da je, po mišljenju Vrhovnog suda, zaključak drugostepenog suda pravno neosnovan jer je suprotan materijalnim propisima, odnosno odredbi člana
55. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a koji je u spornom periodu bio na pravnoj snazi. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu i utvrđeno činjenično stanje da je nekretnina tuženog do 1999. godine bila društveno (državno) vlasništvo, da na njoj do stupanja na snagu Zakona o vlasničkopravnim odnosima (1998. godine) apelanti nisu stekli pravo služnosti, a niti su dokazali da su to pravo zasnovali pravnim poslom, niti odlukom nadležnog organa (član 57. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima), to je osnovano pravno stanovište izraženo u prvostepenoj presudi da apelanti nisu mogli dosjelošću osnovano steći pravo služnosti na nakretnini tuženog. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, revizija osnovano prigovara zakonitosti drugostepene presude jer, i po shavatanju Vrhovnog suda, nije bilo mjesta retroaktivnoj primjeni člana 60. Zakona o vlasničkopravnim odnosima u pogledu sticanja tog stvarnog prava. Stoga, budući da je izričito bilo zabranjeno sticanje prava služnosti dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, „to su pravne pretpostavke potrebne za sticanje prava služnosti dosjelošću u društvenom (državnom) vlasništvu u konkretnom parničnom sporu bez pravnog djejstva (kao da nisu ni postojale)“.
17. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da su Općinski i Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Po mišljenju apelanata, iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti, osim spornog puta, nemaju nikakav drugi prilazni put kojim bi mogli dolaziti pješice i vozilima do stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalaze njihovi stanovi čiji su oni vlasnici.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
22. Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović