Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2699/08 („Gorenje-servis“ Livno MEP d.o.o)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2699/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP-2699/08, rješavajući apelaciju „Gorenje-servis“ Livno MEP d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Gorenje-servis“ Livno MEP d.o.o. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000949 od 3. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-06-000362 od 19. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-

06-000040 od 16. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gorenje-servis“ Livno MEP d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je, 4. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000949 od 3. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000362 od 19. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-06-000040 od 16. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-06-000 040 od 16. oktobra 2006. godine poništeno je rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa Izetu Muliću (u daljnjem tekstu: tužitelju), broj 01/92 od 4. maja 1992. godine, te obavijest Hrvatske zajednice Herceg Bosna, Hrvatsko vijeće obrane, Komisije za odlučivanje o prigovorima radnika protiv rješenja o prestanku radnog odnosa zbog neizvršavanja radnih obaveza Livno, broj 01-023-22/92 od 18. avgusta 1992. godine, te ukinute sve provedene radnje. Tužitelj je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se apelant obaveže da tužitelju na ime neisplaćenih plaća i drugih primanja za period od 1. aprila 1992. godine do 6. marta 1995. godine isplati naknadu u visini od po 500,00 KM mjesečno odnosno ukupno iznos od 17.600,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom počevši od 6. marta 1995. godine pa do konačne isplate. Nadalje je tužitelj odbijen i sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se apelant obaveže da tužitelju na ime otpremnine isplati iznos od tri prosječne plaće koje je tužitelj ostvario prije odlaska u mirovinu odnosno da mu isplati ukupan iznos od 1.500,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od 6. marta 1995. godine pa do konačne isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta i da mu je radni odnos prestao rješenjem apelanta broj 01/92 od 4. maja 1992. godine, te da se u obrazloženju tog rješenja navodi da je Naredbom o uvođenju radne obaveze određeno da ukoliko se radnik u roku od 3 dana od dana stupanja na snagu naredbe ne pojavi na radnom mjestu prestaje mu radni odnos. Istaknuto je da je nesporno da je nareba donijeta 6. aprila 1992. godine a da je tužitelju radni odnos prestao 1. aprila 1992. godine zbog ne javljanja na posao u roku od 3 dana a zbog toga što je bio odsutan od 1. aprila do 4. maja 1992. godine, prije stupanja na snagu naredbe. Također je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj pravo na mirovinu ostvario 6. marta 1995. godine.

4. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa donio apelant jer je tužitelj bio njegov zaposlenik to je po mišljenu Općinskog suda apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan. Istaknuto je da je obavijest koja je dostavljena tužitelju od strane Komisije za odlučivanje o prigovorima radnika protiv rješenja o prestanku radnog odnosa zbog neizvršavanja radnih obaveza formalne naravi i da je u konkretnom slučaju bitno ko je donio rješenje o prestanku radnog odnosa.

5. Navedeno je da je tužitelj, saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da je kod apelanta obavljao razne poslove i da mu je radni odnos prekinut 1. aprila 1992. godine kada se uredno nalazio na bolovanju. Nadalje je naveo da je rješenje o prestanku radnog odnosa dobio kada je došao iz izbjeglištva u julu mjesecu 1992. godine. Budući da je bio bolestan nije znao da je 6. aprila 1992. godine donesena naredba o uvođenju radne obaveze za sve uposlene na području općine Livno.

6. Nadalje je navedeno da je zakonski zastupnik apelanta izjavio da je tužitelj do marta 1992. godine uredno donosio doznake i da je zamolio M.B. da mu pomogne izvaditi dozvolu kako bi djecu i ženu odveo u Makarsku, te da je rekao da će se vratiti. Međutim po odlasku u izbjeglištvo tužitelj se nije vratio a apelant ga je čekao 3-4 mjeseca. Istaknuto je da je apelantu bilo poznato da je tužitelj bio 10 dana u gradu a da mu se nije javljao niti donio bilo kakve papire. Apelant je rješenje napisao po naredbi HVO-a s tim da je tužitelju povezao radni staž za period koji je pravdan doznakama. Rješenje je napisano u julu mjesecu 1992. godine ali tužitelj nije dolazio niti je dolazio I.G. i nisu donesene nikakve doznake s tim da je tužitelj sam na jesen donio u kuću službenice I. R. doznake za april, maj i dalje. Istakao je da je opće poznato da od 1992. godine do 1993. godine niko nije imao plaće, a niti se redovno radilo, te da u to vrijeme ničija plaća nije bila veća od 80 do 100 KM

7. Općinski sud je iz priložene medicinske dokumentacije utvrdio da je tužitelj bio na bolovanju, te naveo da je u radnom odnosu dopušteno dokazivanje opravdanosti izostanka radnika s posla i drugim dokaznim sredstvima, a ne samo mišljenjem nadležnog ljekara po propisima za ostvarivanje prava iz zdravstvenog osiguranja. Stoga po mišljenju suda naknadno odobrenje bolovanja nadležnog ljekara ima isti učinak kao i njegovo prethodno odobrenje.

8. Nadalje je utvrđeno da je apelant rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelju donio za vrijeme dok se tužitelj nalazio na bolovanju a tužitelju je radni odnos prestao 1. aprila 1992. godine prije stupanja na snagu Naredbe o uvođenju radne obaveze za sve zaposlene na području općine Livno koja Naredba je stupila na snagu 6. aprila 1992. godine. Istaknuto je da je radi navedenog usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i poništeno osporavano rješenje apelanta, te utvrđeno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta sve do 6. marta 1995. godine kada je stekao pravo na mirovinu. Navedeno je da je tužitelj isplatu plaća i otpremnine zatražio na ročištu od 17. novembra 2004. godine.

9. U pogledu prigovora apelanta u pogledu zastare potraživanja navedeno je da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno. Zbog navedenog Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu plaće za period od 1. aprila 1992. godine do 6. marta 1995. godine kao i tužbeni zahtjev koji se odnosi na otpremninu.

10. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tužitelj. Kantonalni sud je presudom broj 010-0-Gž-06-000-362 od 19. januara 2007. godine odbio žalbe apelanta i tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu.

11. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju u periodu od 3. januara 1992. godine do 27. septembra 1992. godine i da je u tom periodu bio nesposoban za rad. Utvrđeno je da je tužitelj bio na bolovanju u vrijeme kada mu je prestao radni odnos 1. aprila 1992. godine. Istaknuto je da je potvrda nadležnog ljekara odnosno ljekarske komisije o nesposobnosti za rad, koju je dostavio tužitelj, javna isprava čija se istinitost može osporiti tokom parničnog postupka svim dokaznim sredstvima. U predmetnom slučaju apelant to nije učinio niti je dokazao da ljekarska dokumentacija o nesposobnosti tužitelja nije istinita, te da naknadno odobreno bolovanje nadležnog ljekara ima isti učinak kao i njegovo prethodno odobrenje.

12. Po mišljenju Kantonalnog suda budući da se nesporno tužitelj u vrijeme prestanka radnog odnosa nalazio na bolovanju odnosno bio opravdano odustan s posla to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa broj 01/92 od 4. maja 1992. godine poništio kao nezakonito. Istaknuto je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženog sve do 6. marta 1995. godine kada je stekao pravo na mirovinu.

13. Protiv drugostepene presude revizije su izjavili apelant i tužitelj. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000949 od 3. juna 2008. godine revizije odbio.

14. U obrazloženju revizione presude se navodi da je sudski postupak u predmetnoj pravnoj stvari pokrenut tužbom 19. novembra 1992. godine i nije okončan do stupanja na snagu Zakona o radu (5. novembra 1999. godine). S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine FBiH“ broj 32/00) propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu tog zakona završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji FBiH prije stupanja na snagu tog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda na predmetni pravni odnos se primjenjuje odredba člana 103. Zakona o radu koja propisuje da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Pri tome je istaknuto da je osporeno rješenje doneseno 4. maja 1992. godine, a tužba je podnijeta 19. novembra 1992. godine.

15. Nadalje je Vrhovni sud konstatovao da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je rješenje apelanta od 4. maja 1992. godine o prestanku radnog odnosa nezakonito odnosno donijeto suprotno odredbi člana 75. stav 2. tačka 3. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Istaknuto je da tužitelj nije neopravdano izostao sa posla u periodu od 1. aprila do 4. maja 1992. godine pošto je u tom vremenu i to od 3. januara 1992. godine do 27. septembra 1992. godine bio na bolovanju. Zbog navedenog po mišljenju Vrhovnog suda neosnovani su revizioni prigovori tuženog da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su poništili rješenje apelanta od 4. maja 1992. godine i obavijest Komisije HZ HB HVO od 18. avgusta 1992. godine.

16. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da ni Općinski niti Kantonalni sud nisu prihvatili prigovore apelanta da je tužitelj izgubio pravo na sudsku zaštitu. Po mišljenju apelanta obraćanje tužitelja Komisiji nije moglo isključiti primjenu odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa o zaštiti prava koje odredbe obavezuju na podnošenje prigovora preduzeću čiji nadležni organ je donio rješenje o prestanku radnog odnosa, kao ni obaveze podnošenja tužbe sudu u roku određenom odredbama tada važećeg zakona. Po mišljenju apelanta obraćanje tužitelja Komisiji može se tretirati samo kao korištenje jedne od mogućnosti obraćanja organima izvan preduzeća u smislu člana 79. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Međutim primarna zaštita po mišljenju apelanta ostvaruje se u preduzeću i kod suda i to u rokovima propisanim pomenutim zakonom. Nadalje apelant ističe da okolnost da u rješenju o prestanku radnog odnosa nema pouke o pravnom lijeku ne čini odluku o prestanku radnog odnosa nezakonitom. Također apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio odredbu člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu odnosno odredbu člana 103. Zakona o radu. Smatra da se rok za podnošenje tužbe računa prema materijalnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Također navodi da u svojoj presudi Vrhovni sud nije cijenio ni „druge relevantne prigovore i argumente apelanta“.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Razmatrajući ove apelantove navode Ustavni sud nalazi da apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da je u konkretnom slučaju apelant bio diskriminisan prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evrospke konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvenvije očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović